kako se kalio čelik...

Zora je svitala na maloj farmi u Bežjakovini i mali Ivica Todorić je već odavno bio na polju okopavajući na koljenima  kukuruz golim rukama dok su se poljem prolamali povici nadglednika koji je mučki i bezdušno tjerao na robovski rad malu dječicu šibajući kanđijom svakog tko je zatražio predah ili vode da se okrijepi.

Bili su to mučni dani i godine za maloga Ivicu koji je teško i mukotrpno služio pod despotskom čizmom komunizma ali isto tako bio je to početak jedne nevjerovatne legende koja se i danas prepričava sa divljenjem jer upravo tih tmurnih i turobnih dana u malom Ivici se probudio ratnik koji će kasnije prerasti u legendu o kojoj će generacije naraštaja sa divljenjem i poštovanjem pričati i prenositi sa koljena na koljeno legendu o Ivici Todoriću kao posljednjem Balkanskom samuraju.

Sjedio je mali Ivica i maštao u mračnom kutku svoje sobe u kojem je svjetlost dopirala samo od slabašnog plamena svijeće kako će jednog dana donjeti svom narodu mir i blagostanje,a jedino što je imao tih dana od knjiga iz kojih bi učio čitati i pisati bila je mala brošura “Cvjetić naš svagdašnji” i “Biblija”.

Radio je mali Ivica vrijedno i istovremeno išao u školu gdje je bio osrednji učenik ali bio bi on i bolji da nije u rijetkim trenucima slobodnog vremena trčao u obližnji šumarak i sadio poljsko cvijeće koje je predhodno ubrao na livadi stvarajući temelje za svoje buduće carstvo u kojem će pokazati svim potlačenima i obespravljenima da se može uspjeti samo ako imate volje i ako ste uporni.

-sensei Ante…

To jutro je bilo uobičajno i mali Ivica je već prije zore očistio svinjac,pomeo kokošinjac,nacjepao 5 metara drva,zamijesio kruh,oprao se na bunaru i bio spreman za školu,a cijelo to vrijeme dok je radio iz prikrajka ga je gledao sensei Ante razgovaraući sa nadglednikom i raspitujući se kod njega tko je taj malac što tako vrijedno radi.

Nadglednik je bio mrzovoljan jer nije volio malog Ivicu ali ipak sensei Ante je bio direktor Agrokombinata pa mu je nadglednik nevoljko kroz zube promrsio da se odrpanac zove Ivica Todorić i da mali nije baš sav svoj jer misli kako mali ima čak i homoseksualnih sklonosti pošto ga je vidio da sadi cvijeće po šumarka,a nije isključeno i da čita Bibliju tako da je već pomišljao da ga pošalje na preodgoj na Goli otok no drugovi iz komiteta su rekli da je još premlad tako da ga eto mora trpiti još koju godinu.

Sensei Ante je prekinuo nadglednika u pola rečenice i odlučnim glasom poviknuo…Ivica dolazi vamo, dajući doznanja nadgledniku da ga više ne interesira njegova priča već mu je rekao da pripremi potrebne dokumente od maloga i da će ga on uzeti pod svoje.

Nadglednik se povukao gunđajući ali morao je učiniti kako mu je zapovjeđeno dok je mali Ivica trkom dojurio pred senseia i rekao javljam se na poziv uvaženi druže i istog trena mu je iza uha sjela šljaga,a sensei Ante je zagrmio…od danas neću više da čujem da me oslovljavaš sa druže nego želim da čujem kako me zoveš tata jel jasno…jasno tata, kroz suze je rekao mali Ivica zbunjeno ali istovremeno i sretan jer je napokon dobio tatu kojeg do tog dana nije imao.

-krv,znoj i suze…

Dani koji su bili pred malim Ivicom bili su ispunjeni mukotrpnim treningom,radom i učenjem jer sensei Ante nije imao milosti dok je pripremao malog Ivicu za bitke koje su bile pred njim.

Svakodnevno je mali Ivica presađivao poljsko cvijeće,kalemio ruže,prskao fikuse vodom učeći kako proniknuti u tajnu filadendrona,a sve to pod budnim okom senseia Ante koji ga je izučavao drevnoj Balkanskoj borilačkoj vještini “Za-je-bi ko-ga sti-gneš”.

Ponekad su se treninzi činili besmisleni jer je sensei Ante od malog Ivice tražio da navodnjava polje pšenice žličicom vode ili da hrani svinje bacajući im zrno po zrno kukuruza ali koliko god se to tada činilo malom Ivici besmisleno tek kasnije je shvatio koliko će mu te vještine i naučeno donjeti dobra u kasnijoj fazi života.

Ipak kako je vrijeme prolazilo sve više i više mali se Ivica pretvarao u pravog borca koji je sad bez po muke znao u pola noći da ga netko probudi nabrojati sve vrste karanfila ili zatvorenih očiju obući čarape dok istovremeno nabraja tablicu množenja tako da je došlo vrijeme u kojem ga je sensei Ante posjeo ispred sebe da mu kaže da je napokon došlo doba u kojem se mora suočiti sa neprijateljem i krenuti u svoju prvu bitku.

-Hrvatsko proljeće i prvi pupoljci Todorićevih…

Godina je 1971 i u Jugoslaviji se budi nacionalni ponos Hrvata u obliku pokreta “Hrvatsko proljeće” na čijem čelu su Savka-Dabčević Kučar i Miko Tripalo ali oni su bili samo ono što je narodu dato da vidi dok su stvarni borci za domovinu bili u ilegali,a najistaknutiji među njima je svakako bio sensei Ante konspirativno-samurajskog imena “Kon-zum” koji je tih dana u blitzkrieg akciji nadljudskim naporima zahvaljujući svojoj ninđa vještini i crnom pojasu iz borilačke vještine “Za-je-bi ko-ga sti-gneš” muno iz Agrokombinata 6 miliona njemačkih maraka popularnih DM-a sakrivši ih od komunističkih uzorpatora i krvnika svjesno stavljajući svoju glavu na panj ali bespoštedno odan domovini i narodu.

Činilo se tada da je sve propalo jer sensei Ante je uhvaćen i poslan na 4 godine teške robije,a sada već odrasli Ivica našao se sam i na vjetrometini života sa tričavih 6 miliona DM-a u društvu disidenata Franje Tuđmana,Gojka Šuška,Luke Rajića,Miroslava Kutle,Josipa Gucića,Ivića Pašalića,Vladimira Šeksa i da sad ne nabrajam sve velikane hrvatske povijesti koji su u tim trenucima bili kao prokleti čak ću se usuditi reći i od vlastitog naroda što će se kasnije odraziti na neke od njihovih postupaka prema istim tim izdajnicima unutar vlastitog naroda.

-u inat svima neka Todorić ima…

Bile su to duge 4 godine u kojima je Ivica isplakao rijeke suza koje je vrijedno sakupljao kao kišnicu što se kasnije ispostavilo kao odličan poslovan potez jer svaki put kad je Ivica plakao on je ispod očiju držao dvije plastične bočice u koje je sakupljao svoje suze i marljivo ih spremao za kasnije nazvaši svoje suze “Janino vrelo” aludirajući tim imenom na povijesnu bitku iz stoljeća sedmog kad je sveta Jana svojim suzama potopila Turke kod iste one Bežjakovine gdje je on provodio svoju turobnu mladost,a vjerujte suza je bilo na izvoz jer se tek kasnije ispostavilo da se moglo munut puno više nego samo 6 miliona DM-a ali tko zna kako bi ta čudesna priča sa suzama završila i da li bi ikada okusili čarobnu Jamnicu da nije bilo tolike tuge u Ivici Todoriću.

Nakon duge četiri godine tamničenja sensei Ante izlazi iz okova i jači nego ikad počinje saditi cvijeće po cijeloj bivšoj Jugoslaviji odlučan da će od Jugoslavije napraviti veliko polje tulipana u inat svojim tamničarima i skoro pa fanatičnim sađenjem uspjeva posaditi skoro 40% svog cvijeća u bivšoj državi,a koliko je bio predan svome poslu dokazuje i činjenica da je osim cvijeća počeo saditi i tikve i ostalo povrće i voće,a cijelo vrijeme sadnje Ivica je izgarao na poljima navodnjavajući ta bespuća tulipana i tikava žličicama vode dajući svojim radom primjer svima da nema te sile koja može slomiti duh Todorićevih i šaljući poruku kriminalcima i gulikožama da se mogu slobodno pridružiti jer u njegovom srcu ima mjesta za svakoga tko želi K+raditi.

-na prvoj crti u Imovinskom ratu…

Vrijeme sreće i prosperiteta se rapidno bližilo kraju i u zraku se polako osjećalo da će biti rata ali ne bilo kakvog rata već rata za opstojnost jednog naroda u kojem će biti ugrožena sama esencija hrvatskog postojanja i u kojem je bilo nužno da netko preuzme na sebe teret  i odgovornost opstanka u kojem će prvi stati na branik domovine i zaštitit svojim znanjem,vještinom,a prije svega odlučnošću i mudrošću svoj narod od razularene mase koja je bezglavo bauljala po šumama i gorama u maskirnim odorama vozajući se na transporterima i tenkovima pjevajući borbene pjesme,a ustvari sakrivajući se kao najveće kukavice po rovovima.

Vidjevši tu bezglavost vlastitog naroda sad već onemoćali i stari sensei Ante posjeo je ispred sebe Ivicu i predao mu u ruke sveti samurajski mač sa riječima…sine Ivica danas postaješ sensei Ivica jer došao je trenutak da kreneš u bitku,a kao što vidiš ja sam već star i teško se krećem zato ti predajem ovaj mač da sasiječeš neprijatelja bez milosti jer vremena su teška,a ti si jedini koji je doveo skoro do savršenstva drevnu vještinu “Za-je-bi ko-ga sti-gneš” tako da je sudbina našeg naroda od sada u tvojim rukama.

Sensei Ivica se bez riječi duboko poklonio prema senseiu Anti i sa suzama u očima primi sveti samurajski mač dok je sensei Ante drhtavim rukama uzeo dvije plastične bočice i sakupio njegove suze.

Gord,odlučan i pun samopouzdanja sensei Ivica odlazi do trgovačkog suda i registrira firmu Agrokor kao dioničko društvo i u suradnji sa ninđa klanom Za-gre-ba-čka ban-ka kreće u herojsku akciju i jednu od prvih bitaka u Imovinskom ratu za oslobođenje Zadarske Sojare,a sa istom ekipom elitnih ninđa boraca oslobađa silose u Osijeku i Kutjevu državnih rezervi pšenice i kukuruza dajući svojim primjerom i ostalim disidentima koji su uz njega patili u hrvatskom proljeću da i oni krenu u jednu sveobuhvatnu akciju oslobađanja Hrvatske zemlje od socijalističkog samoupravljanja i tvorničke proizvodnje koja je samo uništavala ovo sveto Hrvatsko tlo pod parolom bratstvo i jedinstvo.

-Oluja i Bljesak ajmo svi za Todorića pljesak…

Gledajući kako se njegov narod truje konzervama graha iz humanitarne pomoći i tovi jajima u prahu sensei Ivica je skoro digao ruke od svega osjećajući kako njegov narod ni malo ne cijeni napore koje poduzima da spasi što se spasit da jer vremena su tih dana bila olovna,a za neke čak puna i gelera no ipak se sjetio riječi svoga senseia Ante i nije se dao pokolebati i dok se narod prepuštao očaju i skrivao zbog najave oluje i mogućih bljeskova sensei Ivica je pokrenuo jednu od najsveobuhvatnijih akcija ikada viđenih na ovim prostorima pod nazivom “Konzum sa vama kroz život”,a sve u čast svoga učitelja senseia Ante koji je te davne 1971 godine nosio konspirativno ime “Kon-zum” kad je žrtvovao svoju slobodu za 6 miliona DM-a koje kao što se kasnije ispostavilo da su bili ključni za slobodu Hrvata.

Te 1994 godine kad je ljudski život značio tako malo na prvoj crti odbrane pojavio se glavom i bradom sensei Ivica Todorić i održao jedan od najboljih motivacijskih govora u kojem je pokazao iznimnu hrabrost i odanost domovini,a sa svojim suborcima Lukom Rajićem,Miroslavom Kutlom i kompletnom hrvatskom vladom na čelu sa Franjom Tuđmanom i političkom elitom organizirao vrhunsku elitnu postrojbu od 200 pomno odabranih boraca koji će na čelu sa njim krenuti u sveti rat protiv bezbožnih radnika,rasčupanih blagajnica,ubogih profesora,nakaznih studenata,pijanih konobara,smrdljivih ribara,blatnjavih seljaka i njihovih rođenih i nerođenih potomaka.

Tada je pokrenuta akcija kojoj se i dan danas dive čak i Američki delegati i političari u kojoj su redom padale firme kao što su Ledo,Bobis, Silos Mlinove Vinkovci, Solanu Pag, Unikonzum,a vidjevši da je neprijatelja potukao do kraja u znak milosti sensei Ivica osniva Kreditnu banku Zagreb da pokaže plemenitost i samilost koju je naučio od svog senseia Ante tako da cijeli svijet vidi koliko je on veliki i pošteni vođa.

Zbog mira u regiji ovaj bravurozan podhvat se morao nažalost zaustaviti i sam bog zna kako bi to završilo da nije bilo međunarodne zajednice koja je cijelo vrijeme opstruirala ovu akciju ali ipak sensei Ivica Todorić je po svojoj vokaciji samuraj i čast je ispred svega tako da je nastavio pod velom tajne akciju u kojoj je zašao u samo srece neprijateljskog područja pa su u narednim podhvatima redom padali Hotel Opera, tvornica sladoleda Frikom Beograd, tvornica mineralne vode Kiseljak, PIK Vrbovec i Belje,a kao krunu svoje ratničke karijere vidi u prodaju svojih suza pod nazivom Jamnica što mu je i danas glavni posao da po cijele dane plače i sakuplja nektar iz svojih očiju koji po smiješno niskoj cijeni prodaje svom narodu da se okrijepi,a kako i sam kaže nebi im ništa naplaćivao da ne moram koristiti plastičnu ambalažu i da nemam troškove prijevoza jer bi bilo ipak prenaporno da narod stoji u redu sa svojim posudicama i da čekaju da im nakapa suza koliko im treba zato je ovo praktičniji sistem.

-mač je napokon u koricama ali  uvijek spreman za nove bitke…

Danas su neka druga vremena i danas je narod napokon slobodan i ima svoju Hrvatsku u kojoj nam je naš mili i dragi vođa,general i sensei Ivica Todorić podario toliko dobra da možemo samo gledati u čudu i diviti se svim blagodatima koja nekad nismo mogli ni vidjeti,a sad slobodno možemo promatrati na policama Konzuma dok kupujemo crni kruh i K+mlijeko sa ekstra aflatoksina tako da sa spokojem možemo reći da ipak ima boga,a to se itekako vidjelo kad nam se taj bog obratio sa letaka koje je crkva dijelila u Konzumovim trgovinama na temu zdravstveni odgoj jer danas možda nema stvarnih neprijatelja koji bi nas ugrožavali ali sotona nikada ne spava zato treba uvijek biti budan i na oprezu,a ako možda koji put mi i zaspemo tu je naš sensei Ivica Todorić  koji nas čuva i koji budno motri da nitko ne ugrozi ovu našu idilu i stoljetni san hrvatskog naroda da napokon ima svoju državu koju će napokon moći pokloniti Europskoj uniji i u kojoj će nas napokon moći pokrasti pripadnici stranog ali i našeg naroda nešto slično kao u NDH-a, odnosno nešto slično kao za vrijeme kraljevine Jugoslavije tj, praktički isto kao za vrijeme Austro-Ugarske,ma ustvari jebe se nama mi smo tu od stoljeća sedmog kao okamenjeno govno što više ne smrdi nego je sad predivna antička skulptura.