-najglasniji novinar je mrtav novinar…

Hrvatskoj pod hitno treba mrtav novinar i to novinar koji će umrijeti mučeničkom smrću,a kako za sada stvari stoje jedini koji je krenuo u tom smjeru je Domagoj Margetić jer je započeo štrajk glađu  preduhitrivši sa tim činom krvnike slobodne riječi što nesmetano zatiru posljednju nadu da će ovo društo doživjeti katarzu koja će promjeniti tijek događanja u kojem ovaj monstruozni državni aparat doslovce proždire ljude uz svesrdnu pomoć medijskih korporacija kojima upravljaju bezlični tajkuni uz pomoć svojih pasa kerbera unutar obavještajne zajednice i represivnih institucija kao što su policija i vojska uz sve prisutni DORH koji postoji samo da bi otupio oštricu pravde i zakona i koji je po riječima mnogih leglo organiziranog kriminala,a citirat ću Stipu Petrinu koji kaže da je DORH jedna septička jama u kojoj su suci samo najveći primjerci sadržaja iste što plutaju na površini.

U državi u kojoj je cenzura medija poprimila groteskne razmjere ne treba se čuditi kad premijer Milanović na konferenciji za novinare zabranjuje ministru turizma da odgovara na novinarsko pitanje i javno kaže da neće dozvoliti takva pitanja koja su po njegovom sudu provokatorska i neumjesna dajući na znanje svim prisutnim novinarima da su oni tu ne da postavljaju pitanja nego da poslušno pišu šta im se kaže stavljajući sa tim činom cijelokupno društvo u poziciju poslušnih logoraša koji nisu tu da misle nego da se pokore sili i to ne sili znanja,argumenata i činjenica već sili neznanja,nekompetentnosti i samovolje,a zna se da znanje i pravda govore dok neznanje i nepravda urliču pa shodno tome također se ne treba čuditi zašto se ovo društvo ne buni protiv represije razuma i znanja jer razum i znanje ima granice dok nerazum i neznanje ih ne pozna.

Zato nam podhitno u Hrvatskoj treba tragedija novinara i to u maniri najvećih grčkih tragičara jer u protivnom ovo društvo će se naviknuti na cenzuru i jednoumlje kao magare na batine i podjelit će se na čuvare logora,obične logoraše i Sonderkommando jedinice koje čine također logoraši,a koji su tu samo da obave prljavi posao umjesto zapovjednika logora i čuvara gdje šalju ostale logoraše u plinske komore i u spalionice,a sve samo u svrhu produžavanja vlastitog života na uštrb tuđega svjesno to radeći iako znaju da će i oni kao i ostali doći na red za determinaciju čim se za to ukaže prilika i više ne budu potrebni svojim gospodarima.

-samo mrtav političar je dobar političar…

Nažalost ovu definiciju moramo uzeti kao relevantnu u kontekstu svih onih koji se politikom bave iz interesa,a ista ta definicija je primjenjiva za one koji se politikom bave iz ideala i želje da doprinesu društvu,a ne da od tog društva otmu i da podčine narod koji im je dao priliku da se nađu u poziciji onih koji donose ključne odluke u državi.

Malo je političara koji su na ovim našim balkansko-divljačko-kanibalskim prostorima pokazali svojim primjerom da je rad,poštenje i iznad svega moral važniji od vlastitog uhljebljenja i probitka,a svi do jednoga su upravo zbog svojih stavova bili proganjani i eliminirani iz političkog ali i društvenog života na najgori mogući način,a njihov progon iz društvenog života ali i eliminacija koju su počesto plaćali svojim životima nije bila samo djelo i grijeh vladajućih struktura i pojedinaca kojima su se zamjerili već je to grijeh i sramota cjelokupnog društva koje je zbog straha za vlastiti život okretalo glavu na drugu stranu nemušto se praveći da se to njih ne tiče držeći se oprobane i sigurne maxime važno je sačuvati živu glavu,a kakav je to život u konačnici je manje važno pa smo upravo zbog tog licemjernog stava kroz povijest i doživjeli zločine počinjene od strane pripadnika vlastitog naroda upravo u ime nas samih počevši od NDH-a,komunističkih zločina u Jugoslaviji pa sve do zločina koji su počinjeni u Domovinskom ratu,a sve pod krinkom zakona i nacionalnog naboja kojeg mjenjamo po potrebi savijajući se kako pušu neki strani vjetrovi.

Zato nam uz smrt nekorupiranog novinara također treba i smrt poštenog političara jer samo krv,smrt i tuđa nesreća pokreće naš narod u nekom smjeru,a kako za sada stvari stoje svaki smjer je bolji nego ovaj status quo u kojem polagano odumiremo dozvoljavajući da se sa nama kao sa limenim vojnicima poigravaju redom ekstremni desničari koji su uzeli plašt kršćanskog svjetonazora,velikog hrvatstva pa pod njegovom krinkom i uz svesrdnu pomoć korumpirane crkve žele nam ponovo servirati krvavi duh’90-tih,a sa druge strane stoje neoliberalni vampiri koji pod plaštom socijaldemokratskih promjena uz pomoć sveprisutnih tajkuna i nemilosrdnog kapitalističkog sustava koji se sakriva iza pojma demokracija polako ali sigurno nas pretvara u društvo robova sa jasnom podjelom na one sa ništa ili sa vrlo malo robovskih prava.

Svi ostali političari u našoj političkoj kaljuži koji se nisu još javno definirali i priklonili jednoj od dvije ponuđene opcije sa tim da nemojte sumnjati da nisu već tajno odradili dogovore stoje u sredini samo proforme radi neutralni kao strašilo na polju plašeći tek pridošle ptičice da se stvori dojam kako tu ipak ima neka opcija koja kontrira frakcijama lijevih i desnih dok one iskusnije ptičice ili bolje rečeno lešinari se već odavno odmaraju na naherenom šeširu tzv.oporbe,a ustvari kad se čovjek malo bolje zagleda shvati da nema lijevih i desnih,a ni srednjih već samo podobnih,poslušnih i onih sa krvi na rukama koji su tu da nas vode u smjeru vlastite dobiti pod svaku cijenu.

-hrvatski pakao u kojem se i bog ukakao…

Kažu ljudi ne traži vraga jer bi ga mogao naći ali to vrijedi samo za tamo neke daleke i nama nedostižne civilizacije u kojima također ima anomalija u društvu kao i kod nas samo što u tim dalekim i uređenim civilizacijama gospodar shvaća da ako ne hrani svoje stado da ga neće moći musti u onoj mjeri u kojoj bi želio i vrlo brzo će blago početi crkavati tako da se u tim civilizacijama sankcionira pokušaj da se dođe do kruha preko pogače na nepošten način i oni rijetki koji to i uspiju znaju da moraju vratiti i pokloniti dio otetog kolača narodu da bi opstali dok kod nas izreka ne traži vraga jer bi ga mogao naći nažalost ne vrijedi jer kako da mi izbjegnemo tragediju i zaobiđemo tog vraga kad smo svaki od nas pojedinačno sotona u malom generacijama gladni života dostojnog humanim kriterijima naprednih zemalja,a iz te vjekovne želje za životom dostojnim čovjeka smo se pretvorili u osvetoljubljive mostrume koji kad se nekako dokopaju društvene pozicije postaju upravo ovo što mi baštinimo od naših nazovimo ih velikana povijest sa rijetkim izuzecima u društvu koji samo potvrđuju ovo pravilo.

Nije mi žao novaca koje veliki i jaki kradu,nije mi žao zbog velebnih vila sa bazenima koje si grade,a koje ja nikada neću imati već mi je pun kufer toga da narod na ovim prostorima ne shvaća da im se krade život,mladost,starost,radost i budućnost,a sve to pod parolom bit će bolje sutra gdje je vjernicima valjda sve to lakše prebroditi jer oni imaju dva života tj. imaju ovaj jedan jadni,bijedni,ograničeni  ovozemaljski i naravski onaj bajni,vječni zagrobni,a šta je sa nama koji ne vjerujemo u te bajke ili nismo željni se pokoriti činjenici da nam ovozemaljski život mora biti ovako bijedan i pun patnje u kojem je najveći apsurd da nam je najkrvavije razdoblje naše povijesti protkano ratovima upravo naš najveći ponos i dika jer je to unatoć svim strahotama jedini pokazatelj da postoje neki ljudi koji se ne  žele pokoriti i pokloniti sili samo zato da bi životarili i služili svojim gospodarima.

Zato nam je podhitno potrebna nečija nesreća oko koje ćemo se okupiti i na kojoj ćemo graditi naše iskupljenje za buduće generacije poslušnika samo bojim se da je ovaj štrajk glađu u kojem sudjeluje samo jedan novinar pokušavajući sa tim činom skrenuti pozornost na katastrofalno stanje društva u trenutku kad nam u državi 400 000 tisuća nezaposlenih ljudi “štrajka” glađu ne svojom voljom već voljom političara i koji se uopće ne bune zbog tog svog stanja nego šutke promatraju zbivanja oko sebe  možda samo još jedan apsurdni pokušaj pojedinca koji će u konačnici dovesti do toga da ćemo imati tragikomičnu situaciju gdje će ne svojom voljom gladni i odbačeni od društva  žaliti i možda oplakivati sličnoga sebi koji je također odbačen na margine društva ali sa tom razlikom da je odučio biti gladniji nego većina i ubrzano životno ugrožen svojom voljom.

Zato samo mrtav novinar ili mrtav političar donosi pozitivnu promjenu u društvu jer takva smrt nadaleko odzvanja dok smrt “običnog malog” čovjek kod nas ne vrijedi ni pišljiva boba jer on je nevidljiv i nestaje u tišini ali ne zato što mora tako umirati već samo zato što je sam odlučio da ne cijeni svoj život,pa zašto bi ga onda netko drugi cijenio, no izgleda da ipak ima još “luđaka” kojima je stalo do pozitivnih promjena u društvu tako da još postoje male šanse za nas samo nemojte čekati njihovu smrt da bi vi imali bolji život.