Što god mi mislili o slobodi najvažnije je razumjeti kako je njezin najveći teret – odgovornost. U životu najčešće bježimo od suočavanja, strahova, istine i odgovornosti, a da bi bili istinski slobodni sve to moramo živjeti, a ne izbjegavati. Sve bi bilo lakše kada bi nam netko sve kratkoročno i dugoročno planirao, izdavao zapovijedi, a mi bi to izvršavali i krivili nekog drugog za vlastite neuspjehe. Bit života ne leži u tome. Svatko od nas odlučuje koliko će biti slobodan, svatko od nas bira razinu odgovornosti koja mu omogućuje višu razinu slobode, a opet katkada je to tako teško odabrati. Međutim potrebno si je postaviti neka od najvažnijih pitanja u životu koja započinju od kamo idemo preko toga što zapravo mi želimo pa sve do najvažnijeg čemu ćemo doprinositi. Empirijski ćemo kroz neko vrijeme moći vidjeti istinu, dobiti bistrinu uma i odsjaj sunca u našim srcima koja će dati takve odgovore, a tada ćemo biti iskreno slobodni jer nam tu diplomu života nitko neće moći oduzeti, a prema njoj ćemo postojati.

  Svakodnevno u sebi osjećamo neku razinu boli i ne možemo shvatiti zašto ju nosimo u sebi, ali kada si postavimo pitanje nije li ta bol onaj naš križ onda je sve jasnije. Nismo sretni kada smo oslobođeni jer kako bi se sloboda svrhovito osjetila potrebno je prestati živjeti tuđa očekivanja, važno je ne bojati se otkriti što je zapravo naš san. Prestanak straha od krucijalnih pitanja dolazi kada počnemo davati odgovore istine i tada svaki će čovjek shvatiti kako ga je jedino lažna iluzija svijeta u kojemu je dotada bio navodila pogrešnim odlukama. Aristotel je jednom rekao: “Onaj koji je nadišao svoje strahove, biti će potpuno slobodan”. Prepreka je danas jako puno i u svemu tome se vrlo često svatko izgubi jer više u ovim modernim vremenima postaje veliki izazov imati jasno izražene ciljeve i ići isključivo prema njima, a sa druge strane svakodnevno se gušiti u nebitnim stvarima, ali koje opet moramo riješiti jer su i one na neki način male poluge koje nas vode ka ciljevima. U takvim situacijama logično je zapitati se koliko smo slobodni.

  Odgovorni smo za svoje odluke, odgovaramo im posljedicama koje plaćamo bile one dobre ili loše, ali tek tada postajemo uživaoci te slobode o kojoj tako puno svi znamo i pričamo, no bojimo se upoznati ju dokraja. Nekad vjerojatno i zato jer se bojimo sami sebe i onoga što kroz nju možemo postati. U samoj srži koliko se god to nekome sviđalo ili ne, ovo je istina i naravno kako njezina spoznaja nije nešto jednostavno, to je nešto rekao bih izvedivo jer to svaki čovjek duguje sebi i društvu koje ga okružuje jer će jedino tako moći dalje širiti glas koji će možda biti prihvaćen i osloboditi ljude oko sebe. Jeli to moguće pitam se danas? Vjerojatno jest, no nisam uvjeren u potpuni uspjeh te priče kod većine baš iz razloga što treba priznati da je ipak puno lakše imati iluziju, iluziju koja daje neki opijumski osjećaj koji nam govori da ipak ne moramo sve ono što moramo. Nekima cijeli put prođe u tom uvjerenju. Visoka je cijena otkrivanja svega pa tako i istine.

Ivan Popović