..."U dvehiljadeidrugoj gooodini svi ćemo bit gospooodini, jest ćemo bombone i čooookolade, a roboti će da nam radeeeee..."

 Tako je otprilike odzvanjala završna pjesma predstave koja se odigravala u mom dvorištu jedne tople ljetne noći sredinom sedamdesetih. Akteri smo bili mi, djeca iz susjedstva, izgubljena generacija žonglera po tekućim i inim računima, nesretnih korisnika pomamnih kredita koji sad vape za reprogramom. Pretežno smo cipelirani s radnih mjesta beščutno, skoro bez ikakvih prava i dostojanstva, bez bilo kakvog uvažavanja onog što se nekad nazivalo "minuli rad". Otkazi su nam uručeni pomoću robota; računala i printera. Neki sretniji još uvijek rade, puni straha i stresa, boreći se s robotima jer su u velikom zaostatku naspram mladih lavova, punih robotskog znanja. Oni nisu potrošena roba, za poslodavce su friška piletina i , motivirani instinktom samoodržanja, samo čekaju pogrešan potez nas, izgubljenih u evoluciji robota jer nam je ipak, ma koliko se trudili, odviše brzo prevladati jaz robota i plastičnih ručnih računala kakve smo ponosno nosili u školskim torbama. Razlike između naših, plastičnih, i onih na kakvima su zbrajala djeca starih Egipćana i Etrušćana, gotovo da i nema. Oni su imali drvena.

Publika na predstavi su bili naši roditelji, susjedi, bake i djedovi. Udobno smješteni na kuhinjskim stolcima i klupama donešenim iz voćnjaka, oduševljeno su pljeskali svakoj točki. Na kraju smo jeli bombone i čokolade. A sad i njima roboti rade. Revno im šalju opomene za neplaćene račune, izračunavaju im penzije metodama koje bi teško shvatio i Pitagora, nazivaju ih telefonom da bi ih anketirali...

Oni su živjeli svoje najbolje godine bez stresa i histerije, valjda su nas zbog toga i potaknuli da radimo predstave kakve su danas vrlo rijetke, gotovo nezamislive. Politika im je bila zadnja briga. Dnevnik, ta monstruozna emisija, gledao se i tada, samo su reakcije bile potpuno drugačije; onda bi se nešto pojelo i popilo, često su ukućani zajedno sa susjedima i prijateljima zapjevali. (Danas su reakcije nakon dnevnika - ..pas mater...) Da, živjeli su bez stresa i histerije.

Devedeseta je bila po mnogočemu začetak histeričnog doba. U taj mlin smo ušli gotovo svi. Toto Cotugno je izazvao jednu od prvih i najvećih; zajedno u ujedinjenoj Europi nam se činilo toliko opipljivo da smo nagađali hoće li se ostvariti ove ili iduće godine...? Naravno, nakon svakog histeričnog oduševljenja slijedi bolna spoznaja prave istine.

Ratna histerija je bila neizbježna. Čučao sam u rovu, slušajući brujanje tenkova,  s puškom M-48 i razmišljao gdje li je sad onaj moj kalašnjikov iz JNA. Histerično kolektivna hrabrost tih dana bila je čudnovata. U onoj smiješnoj uniformi istočnonjemačke vojske smo pjevušili "Moju Domovinu".Imala je snagu zlatnog žita i oči boje mora. Nedavno je nestalo zlatno žito. Dvadesetak tisuća tona. A boje mora ćemo, bojim se, gledati još samo na izblijedjelim razglednicama..."Puno slanih pozdrava iz sunčanog...."

Potom su zaredale mnogobrojne histerije; pretvorbeno-privatizacijska, antagonistička između sjevera i juga, nogometna, mobitelna. Onda je, prema zakonu klatna, uslijedila i ona kad je kritična masa, naizgled, pomela negativne njuške pljačkaša, neznalica, kriminalaca, primitivaca. Kako se sve podudaralo s dolaskom novog milenija, pozitivne vibracije su bile gotovo fizički opipljive. Iz svega je opet izronila nova histerična iluzija; mislili smo da je mozaik sastavljen, da će kriminalci u zatvore, mediokriteti u mišje rupe kamo i pripadaju, mislili smo da je stiglo vrijeme apolitičnosti. Ali, koalicijska vlast je ubrzo raspršila sve naše iluzije i zablude, neodlučna i kompromitirana, izazvala je novu vrstu histerije koja je glasila: "Ma, svi su oni isti..."

Budući da je nakon svega nabrojenog nastala kreditna histerija, velikoj većini je slika postala zamagljena, a vidokrug smanjen. U takvim uvjetima je do kraja nestalo i etike i morala, društvo se je pretvorilo u predatorsko-liberalno-kriminalistički čušpajz. Začin čušpajzu je, umjesto vegete ( i vegeta je nestala :), bila svjetska financijska kriza iliti recesija. Recesija, još jedna u nizu histerija, bila je toliko spominjana riječ da niste mogli ni kavu popiti, a da ju odnekud niste čuli, čak su joj i pjesme ispjevane.

A onda slijedi kraljica svih histerija, antikorupcijska! Riječ recesija se, nekim čudom, pretvorila u riječ korupcija. Sad su mi poprilično jasnije lingvističke promjene.

Borba protiv korupcije je borba svih borbi, korupcija je postala hobotnica, rak rana, ma, sam vrag! Metafora do metafore! I idealna prilika da se odgovorne strukture za urušavanje temeljnih vrijednosti društva uhvate za nekakav alibi. Korupcija nije nikakav vrag, bauk ili hobotnica. Ona je samo produkt društva, uvijek je proporcionalna ključnim negativnim pojavama. Nikad nije uzrok, uvijek je posljedica! Borba protiv korupcije na ovakav način je, kao što je to netko duhovito i slikovito usporedio, kao da operiramo kurje oko čovjeku koji umire od infarkta.

U dvehiljadeidvanaestoj godini, u trenutku zimskog solsticija, dogodit će se poravnanje Zemlje i Sunca s Mliječnom stazom. Taj dan mnogi astronomi i astrolozi predviđaju kao početak nove ere u povijesti. Nadam se da je tak, nadam se da bumo se oslobodili svih histerija i iluzija, svih izama, nadam se da bumo jeli bombone i čokolade. Moremo se čak zvati drugovi i drugarice, sam da pošteno živimo od svog rada, da idemo na more, da delamo nove hiže i da nam deca iz ulice delaju priredbe.