Kada se u jednoj zavičajnoj udruzi, poput posavljačke udruge Prsten iz Zagrebu, okupi nešto više od tisuća članova, riječ je o lijepom i hvalevrijednom nastojanju: ljudi koji su početkom srpske agresije protjerani iz svojih domova u Bosanskoj Posavini zajednički njeguju svoj folklor, običaje, kulturu, jezik. Međutim, kad toj istoj zavičajnoj udruzi pristupa i 178 tvrtki, promatrač bude malko zbunjen. Malo je vjerojatno da se trgovačka društva tj. pravne osobe čija je jedina djelatnost ona gospodarska, učlanjena u udrugu bave folklorom, tradicijom, osobito ako su njihovi direktori kao obične fizičke osobe u najvećem broju slučajeva već članovi te iste udruge. Puno je vjerojatnije da se trgovačka društva učlanjuju u zavičajnu udrugu radi realizacije gospodarskih aktivnosti.

Da se razumijemo, držimo i ovaj oblik gospodarskih sprega i uzajamnog gospodarskog pogodovanja savršeno legitimnim. Ako si članovi stranaka, nacionalnih zajednica, vjerskih organizacija, sekti, seksualnih manjina mogu uzajamno pogodovati na različite načine pa i gospodarski, zašto to ne bi bilo dozvoljeno i članovima jednog zavičajnog kluba? No s druge strane, ako je riječ o legalnom i legitimnom uzajamnom pogodovanju, zašto se onda ovakvi oblici integracija skrivaju? U prvom redu stoga što moć ovakvih udruga proizlazi upravo iz njihove prikrivenosti. Što su bolje skrivene od očiju javnosti, moćnije su. S druge strane, oni pogoduju stvaranju stereotipova u očima svih outsidera. Tko zna kakve oni zaplotnjačke poslove sklapaju dok naizgled mirno nedjeljom na krovu novozagrebačkog nebodera tužno pjevaju uz vatricu, šargiju, pivo i pečenog janjca? Drže li prilikom inicijacije ruku nad upaljenom svijećom ili moraju pred namrgođenim svjedocima spaliti sličicu sveca. Sicilijanci? Trijade? Kominterna? Loža? Ružičasta internacionala? Prstenova družina?

A kad se gospodarski, politički i ini odnosi počnu promišljati kroz spomenuti rodijački koncept, iskristaliziraju se prije ili kasnije različiti urotnički modeli – mi i oni, pa se svi odnosi među njima promišljaju jedino kroz tu prizmu. Dakako, riječ je o pukoj predrasudi, ali što drugo čovjek može pomisliti nakon što ustanovi kako nekima od tih kanala putuju milijuni kuna s računa na račun. Ili kad ustanovi da se cijela grupa širi. Ili da se 20-ak tvrtki-članica udružilo kao klaster u zajedničkoj tvrtki Prsten d.o.o. Kad ulaze u poljoprivredu, ICT, građevinarstvo, posredovanje. I politiku. kako je, recimo, Prstenova družina reagirala na težak poraz u borbi za mjesto čelnika zagrebačkog SDP-a njihovog zemljaka Ive Jelušića? Ili, recimo, kako će na sve njih djelovati najava poraženog Jelušića o podnošenju ostavke na mjesto dogradonačelnika i vraćanja u saborske klupe? Hoće li zbog toga zemo Ivo morati napustiti i gospodarski itekako atraktivno mjesto predsjednika Skupštine Zagrebačkog holdinga? Imaju li članovi udruge Prsten uposleni u Zagrebačkog holdingu ikakve veze s javnim nabavama u kojima su više negoli uspješno sudjelovale tvrtke-članice te iste udruge? Ili kad najodgovorniji dužnosnici u tvrtkama obveznicima javnih nabava koji su članovi Prstanove družine sklapaju ekskluzivne ugovore s tvrtkama-članicama i direktorima-članovima? Postoje li uzročno-posljedične sprege između udruge Posavljaka Prsten i kretanja javnih nabava u ICT djelatnosti, i građevinarstvu, nabavi službenih automobila? Pitanja o tome što planiraju hobbiti iz Prstenove družine mogla bi se nizati unedogled. Na većinu njih odgovori vjerojatno ni ne postoje.