Đuro Popijač-Stari narodu je vrlo taktično objasnio kako je glup i kako ne zna što potpisuje. A i lova koju će narod spyzditi nije za bacit, stoosamdeset milja. Jer što je jedan ugovor o radu u usporedbi s tolikim iznosom.? Sto,dvjesto kuna više-manje na računima radnika, oni ionako ne trebaju puno. Puno treba tajkunima, menadžerima, skorojevićima koji su se obogatili početkom devedesetih... I tako, budući da sam glup i ne znam računati na prste, uzeh kalkulator. ( Mali, japanski, dela ko singerica!) Pod pretpostavkom da na referendum izađe isti broj ljudi koliko je sakupljeno potpisa, troškovi bi iznosili oko dvije stotine i pedeset kuna po tupavoj glavi radnika. Dakle, otprilike cijena prosječnog jednomjesečnog pushinga na plaćama ukoliko referenduma ne bi bilo. Uh, koliko bi tek ljudi platili,  kad bi se moglo, da nikad više ne gledaju one njuške. Da više ne gledam Jadranku, Šukera, Hebranga, Barba Luku i ostale velemajstore bahatosti. Dvjesto kuna bila bi bagatela. A možda su nam htjeli poručiti, ali nisu znali kako bi to uobličili, da su novci za referendum uzalud bačeni je se zakon, kao i prijašnji, uopće neće provoditi. U tom slučaju se slažem, besmisleni su troškovi za donošenje zakona koji se kasnije ne provodi.

   Sociološki aspekt ove priče daleko je zanimljiviji. Čini mi se da je prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti toliki broj ljudi bio za nešto i protiv nečeg, ali bez euforije. Puk (još uvijek!) nije revolucionarno raspoložen, još nismo spremni za barikade, kose i vile, ali se politička zrelost razlikuje od ranijih euforičnio naivnih raspoloženja. Klatno kucka malo lijevo, malo desno, ali su amplitude manje, što je svakako dobro. Više nitko neće tako lako manipulirati na najprljavije načine. Ipak je ostala trunčica dobrog duha socijalizma u izumirujućoj vrsti Homo socijalizmusa. On je vrsta koja se teško prilagođava, ali ima jaku memoriju. I dobro zna da nostalgija za onim vremenima nema nikakve veze s politikom, ne želi opet štovati Velikog Brata, slušati imbecilne parole i putovati stotine kilometara, makar ima novaca, da kupi pišljive traperice. Samo želi raditi za pravednu plaću. A ove današnje su daleko od toga. Valjda će biti bolje kad uđemo u EU. Elita će nam, kad preuzme odgovornost,  isposlovati veći minimalac od dva soma. Jer kaj ću u EU z dva soma na računu?  Na taj način nestaju granice, ali se sve pretvara u jedan veliki zatvor. Možeš kud hoćeš, nema žice ni stražara, ali nemaš love ni za bicikl. Biti će dobro ako uspijemo iskontrolirati naš balkanski podcijenjivačko- precijenjivački mentalitet, jer ni jedna ni druga varijanta tog mentaliteta nije dobra. Nije dobro kad, nepristojno,  dođe američki predsjednik u lovačkom odijelu i čizmama, a naš samo što se ne sagne da mu ih očisti. Isto tako nije dobro kad naši sportski voditelji, zajedno s "eminentnim" stručnjacima u studiju, s podsmijehom govore o reprezentaciji Švicarske. Koja igra na prvenstvu, a mi ne igramo. I koju na prošlom prvenstvu nismo mogli pobjediti!

Ako ćemo željeti ući u EU pod svaku cijenu - neće biti dobro. Valjda će Đuro i Jadranka prilikom tog referenduma pučanstvu objasniti što potpisuje!?