savjest

12.07.2010

Tweet

Pojma nisam imao o čemu se radi, samo sam shvatio da je riđovka, tako zovem ženu od milja – inače je zmaj, ponovo našla nešto moje na krivom mjestu. Kako se uopće ne bojim žene, odmah skočim i pravo u hodnik.

 

            Tamo imam što vidjeti. Riđovka uletjela u hrpu papira koje je vjetar s mog radnog stola razbacao po cijeloj mojoj radnoj sobi i kroz otvorena vrata po hodniku. Na hodniku i nije bilo tako puno. Desetak brojeva Vjesnika, naših najpoznatijih dnevnih novina. Sakupljao sam Vjesnike godinama, tj. nosio ih kući s posla, jer smo ih tamo dobivali po zadatku (firma kupovala jer je morala). Slagao sam ih na stol i bile su dio kreativnog nereda koji je gospodario u mojoj sobi.

 

            Bilo mi je odmah jasno da će ovaj napad biti puno jači nego prva dva. Naime već smo prije dvadesetak godina krenuli u svađu oko mojih najdražih novina.

 

Kod prve svađe kriva je bila podjela. Dijelio sam Vjesnik na hrpe prema slici na naslovnici. Tako sam imao, hrpu s Tuđmanom, hrpu s Miloševićem, Izetbegovićem … . Kako su te hrpe ,stvarno, pokrile i ono malo poda što nije bilo pokriveno kreativnim neredom. Riđovka je uletjela u sobu i počela galamu, u stilu, „ti i tvoje podjele, ti bi samo nešto dijelio“. Tada sam pukao (bio sam mlađi). Izbio je pravi rat. Ona je rigala vatru, ja sam pucao iz svih oružja. Trajalo je to mjesecima (godinama čak), dok jedan dan nismo otišli u krevet (bili smo mlađi) i potpisali primirje. Ona se obvezala da nikada više neće stupiti na moj teritorij (moju sobu), a ja sam pristao na trenutno spaljivanje mojih najdražih novina. Tako sam u jednom danu spalio Miloševića, Tuđmana, Izetbegovića i sve one ostale hrpe.

 

Drugi napad bio je puno lakši. Kako sam dolazeći s posla, prije no što bi sjeo za stol ručati, odlazio u špajz, prirediti pribor za pecanje, redovno sam ostavljao moje najdraže novine, s Ivom na naslovnici, u špajzu na polici. Sve je bilo dobro dok je polica držala. Jednog dana (dok sam još bio na poslu), pod teretom moga Ive, polica nije izdržala i ljosnula je na pod. Ne mogu si zamisliti kako je riđovka reagirala kad je vidjela smeće koje je od Ive nastalo, ali znam kako me je dočekala. Bilo je grozno i bolno. Spalio sam Ivu i obećao kako moje najdraže novine više neće izlaziti s mog teritorija. Uz to sam obećao kako više neću kupiti ni jedan broj. Naime, kad se nekad desilo, na poslu, da ne uspijem uhvatiti svoje najdraže novine, znao sam, onako iz navike, da nešto donesem kući, kupiti taj broj.

Mislio sam kako su moje muke sa Vjesnikom zauvijek završile. Slagao sam moje najdraže novine, s Jadrankom na naslovnici, na rub stola.

 

Prije sam znao novine koristiti kao potpalu za roštilj. Palio sam ih kako su starjele. Znači donje sam uzimao i nosio, dva tri broja, na svako roštiljanje. Spalio sam već, Tita, Bakarića, Blaževića, Dolanca, Kardelja,Rankovića …, te Tuđmana, Šuška, Domljana, Matešu, Valentića, Gregorića, Račana, Budišu, Pašalića, Tomčića, ali i Glavaša, Šeksa, (doduše njega palim već godinama), Mesića ( i njega godinama), Primorca, Vidoševića …

 

Ostala je još samo Jadranka. Nekako mi nije bilo zgodno paliti ženu, ako izuzmem riđovku, koju bih rado stavio na vrh piramide (to bi stvarno bila visoka piramida, a tek vatra?!) svih brojeva Vjesnika do sada.

 

Tako je jadna Jadranka, danas, završila na podu i izazvala treći napad na mene i moje najdraže novine. Razletjela se na sve strane i postala pravo smeće (ne kreativni nered) u mojoj sobi i hodniku. Kako je ona glavna faca na novinama, koje su velike kao latinsko jedro leuta, propuh ju je s pol snage razbacao na sve strane.

 

Riđovki nisam ništa rekao, nisam se usudio, a ne bi ni vrijedilo. Jer jezik riđovke i dalje je palacao po zraku, a tu i tamo se čula neka stravična buka, koja je vjerojatno bila uperena na moju adresu. Uz to je još skakala okolo i gazila po novinama. Da je nastavila, promijenio bih joj ime u poskok, no otišla je u dnevnu sobu i sa sobom ponijela svoje siktanje.

 

Kleknuo sam na pod i počeo slagati naslovnice jedinih naših državnih novina, koje sam sakupljao godinama. Polako sam presavijao listove i slagao jedan na drugi. Kako sam ih presavijao, lice mi je sve više poprimalo blago teleći pogled, a usta se počeše razvlačiti u osmjeh. Smijao sam se Jadranki, jer se ona smijala meni. Smijala se sama, sa Sanaderom, s Šukerom, Čobankovićem, Kalmetom …, smijala se u Vladi, u Saboru, bolnici, školi, staračkom domu, pekari … Smijala se svugdje i sa svakim. Svakim novim Jadrankinim osmjehom, počeo sam se i sam sve više osmjehivati. I možda bi sve prošlo i dobro da nisam naišao na Jadranku i Boruta. Tako su se milo gledali i jedno drugom smijali da sam i sam počeo sa glasnim smijehom.

 

- Što to radiš? Još mi se i smiješ! – zasiktala je riđovka s vrata dnevne.

- Nisam tebi draga, oprosti! Krivo si shvatila. – pokušao sam objasniti. Nije išlo.

- To smeće da si odmah pokupio i da si ga izbacio i iz sobe! – siknula je glasnije.

- Ali draga, smijao sam se Jadranki ne tebi. – rekoh pomirljivo.

- Ništa me ne zanima Jadranka, smeće je smeće. Imaš vani kontejner i da si to smeće bacio tamo! – naredila je i otpuzala u dnevnu.

 

Sad mi je postalo jasno da nema više zajebancije. Slagao sam novine, tu i tamo vratio osmjeh na lice kad bi mi se Jadranka nasmijala. Pažljivo sam to radio, kako mi se ne bi ponovo ukazali Jadranka i Borut, jer sigurno bih prasnuo, a tad bi prasnulo i iz dnevne.

 

            Složio sam na hrpu Jadranku, Boruta, Bebića, Kalmetu, Šeksa (ponovo), Milinovića, Šukera … i sve ostalo smeće s poda. Otišao sam u sobu, te pokupio ostatak.

 

Imao sam tri hrpe koje je trebalo maknuti. Bilo mi je žao. Žao mi je što više neću imati moje Vjesnike. Nisam ih čitao, jer se nije ni imalo što čitati. Uvijek su to bili isti hvalospjevi, jedino su akteri bili drugi. Gotovo da su prepisivali tekstove, u kojima su samo mijenjali imena i slike. Slika mi je najviše i žao. Falit će mi taj lijepi osmijeh Jadranke (Boruta baš i ne).  

 

Tužan uzmem prvu hrpu. Stvarno je težak taj Vjesnik, što bi tek bilo da u njemu nešto ima. Spustim se liftom, odem do kontejnera iza zgrade. Pažljivo podijelim hrpu koju sam donio na tri manje i jednu po jednu ubacim u kontejner. To sam ponovio još dva puta. Dok sam to radio uopće nisam želio razmišljati što će biti s Vjesnikom kad odvezu kontejner.

Ne zanima me.

 

Kad sam ubacivao zadnju hrpicu u otvor na kontejneru, shvatim da je sve dobro završilo. Nisam spalio Jadranku (kao što nisam ni htio), a Vjesnik, koji se pretvorio u smeće, završio je u kontejneru.

 

Malo utješen, vratim se liftom gore. Na vratima me dočeka riđovka.

 

- Koliko godina ti govorim da je sve to smeće? Da nije došao propuh ti bi i dalje to sakupljao. – riđovka nije siktala, govorila je, a i osmjehnula se gotovo kao Jadranka.

 

Prešutio sam i otišao u špajz.