U svom prvom blogu na ovoj, za društvo hvalevrijednoj i korisnoj stranici, napisao sam da je Hrvatska u blatu.U onom ljigavom i ljepljivom blatu iz kojeg je teško iskoračiti, još teže ga je očistiti. Bilo je to prije godinu dana. Što se promijenilo od tada? Gotovo ništa značajno. U ekonomskom i političkom smislu izgubljena cijela godina. Tada je javnost bila zaokupljena predsjedničkim izborima. Sad je aktualan spektakularan bijeg Drive prek meje. Hrane za priglupo stado javnosti nikad ne nedostaje. Parafrazirajući Kennedya, Jadranka je, ispod svoje vlastite ( sopstvene ) slike, najavila da će za Hrvatsku učiniti sve, čak i uhapsiti dojučerašnjeg vođu, inspiratora i utemeljitelja svoje skromne, kako kaže Hebrang – asketske, Vlade. U kojoj se svi zaklinju da ništa nisu znali i da hapšenje Sanadera nema apsolutno nikakve veze s političkim marketingom. Ja im, pak, apsolutno ništa ne vjerujem. Zato jer su profesionalni lažljivci, neki askete među njima čak i patološki.  
Zadnja dva politička aduta su im Sanader u zatvoru i eventualni ulazak, ili određivanje datuma eventualnog ulaska ( na putu smo da nađemo put…) u EU. Ekonomskih aduta nemaju. Nikad ih nisu ni imali. A oni su najvažniji. „Samo se onaj političar proslavio u povijesti, koji je umio otvoriti perspektive džepovima“ – reče mudri Krleža.

 A kad uđemo u EU popucat će nam šavovi na džepovima. Naša šnajderica u susjedstvu će imati pune ruke posla. Vidim da u Grčkoj pučanstvo slavi političare koji su ih uvukli u EU. U Rumunjskoj i Bugarskoj nije ukraden ni cent otkako su ih ( ovo mi je najteže provariti) prije nas primili, u ostalim zemljama su štrajkovi za doručak, ručak i večeru. Ali ući ćemo i mi, znam sigurno. Čak će se održati i referendum. Kad bude sve gotovo pregazit će nam do kraja dostojanstvo i ponos formalnim referendumom. Do tada će stado već biti spremno, izmanipulirano do besvijesti argumentima kakav je nedugo plasiran u vezi kolinja. Čak će biti i kolinja!!! Na ovogodišnjem kolinju mesar i ja smo skoro zaplesali valcer od sreće.
Razmišljajući o budućnosti u EU veselim se što će nam barem sindikati biti bolji. Jer nikako ne mogu biti gori. Još uvijek spominju Crvenkapičine košarice i to je uglavnom sve. Popuste pred najmanjim pritiskom. Njuške iz udruge poslodavaca gledaju ih prepotentno i s prezirom,  smiju im se u lice pred cijelom nacijom na tako perfidan način da ga ne mogu opisati. Mogu ga samo osjetiti. Nedavno je jedan od tih „poslodavaca“ izjavio kako im probleme stvaraju jedino sindikati javnih službi, a kako nemaju nikakvih problema sa sindikatima realnog sektora. Naravno da nemaju kad sindikati u realnom sektoru praktički ni ne postoje. Nadam se da će u EU i sindikati realnog sektora stati u obranu ponekog radnika ili organizirati štrajk. Ako uopće u EU uđemo. Jer još ne znamo, nismo se izjasnili. Ali, mislim da nećemo ni trebati, to je već odavno odlučeno. Na nekom sastanku Bilderberške skupine.