 |
|
Autor:
zelenilegvan
Datum:
17.02.2011
Slika autor/izvor:
|
|
Objavi na:
|
|
|
"Slavonac ljubi tu svoju hrastovu šumu nada sve; on je u njoj kao u svojoj kući, njemu nema veće slasti nego s marhom bezbrižno basati ispod sjenovitog hrašća; on pozna svako drvo, svaku pticu, svaki glas; on se s tom šumom razgovara, kao sa svojom materom. Ona je njemu odvajkada bila nepresušivim blagom; stanove si on podigo ukraj šume, posagradio staje i štagljeve, posadio voćnjake i šljivike, pa je više na stanu nego na selu. On je postao kukavac i siromah, otkako mu zabraniše i zatvoriše šumu: jer ona mu svojom pašom odgajala volove, svojim žirom hranila krmke, svojim lijesom dizala kuće i ograde, svojom šiškom kitila djevojke zlatom i svilom, ona kao ogroman štit čuvala mu usjeve od bure i sjevera... Vuk, lisica i kuna davale mu skupo krzno, zec i srna sladak zalogaj i ugodnu zabavu... Pa tko ju ne bi volio, tko ne bi čeznuo za njom?"
Ovako je pisao Josip Kozarac. O Slavoniji, Bogom danoj zemlji, najljepšem i prirodno najbogatijem dijelu Panonije. Od davnih vremena, još dok su ruke nepoznatog genija izrađivale Vučedolsku golubicu, pa sve do kraja dvadesetog stoljeća, za taj čudesan komad raja na zemlji vodile su se mnogobrojne bitke i ratovi. Gazile su plodnu crnicu vojske Ilira, mudrih Rimljana i beskompromisnih Kelta; dođoše, privučeni njenom pitomošću, i Avari i Franci. Ali, dođosmo i mi, Hrvati. I sačuvasmo do danas sve one livade, sve one žitnice i šume, sve one izvore i potoke, sve one nježne brežuljke Papuka i Psunja. Od hrabrih ratnika Ljudevita Posavskog do današnjih zadivljujućih heroja Domovinskog rata, svi su doprinijeli da ostanemo, baš kao što govori pjesma, na Dunavu i Dravi.
Slavonska gostoljubivost nadaleko je poznata. Ušla je ta darežljiva ravnica tijekom stoljeća u dušu i srca. Oblikovala je ona i srdačan osmijeh predivno i graciozno punašnih slavonskih djevojaka. Pitomost ravnice je razlog što Slavonci gosta dočekuju puna srca, s nekom posebnom toplinom u očima. Naravno, i čuveno bogatom slavonskom trpezom. Da se gazda ne uvrijedi. Ovo su, pak, razlozi zbog kojih sam jednostavno ushićen pri svakom susretu s tom divnom zemljom i ljudima. Iako volim svaki dio naše prekrasne Domovine, u Slavoniji se osjećam baš kao u svom dvorištu. Bila je ta zemlja, oduvijek u našoj bogatoj povijesti, izvor značajnih državnih prihoda. Ma kako god da se ta država zvala, nikada Slavonija nije dobila više nego što je od nje uzeto. Ponosni seljaci vjekovima su školovali djecu pošteno, novcima od mukotrpno ubranih ljetina. Tako su ponikle tisuće znamenitih ljudi; umjetnika, profesora,majstora, doktora, sportaša. Težački znoj, kao po nekoj inerciji, oblikuje u ljudima one najplemenitije dobročiniteljske osobine. Nahraniše i napojiše ti vrijedni ljudi vazda svakog putnika namjernika, prihvatiše mnoge gladne i očajne što stizahu pješice, na kolima ili u vlakovima bez voznog reda. Oduvijek su Slavonci marljivo radili te se stoga i odvajkada tamo moglo lijepo živjeti. Još nedavno, prije ovog idiotskog rata, baranjski ratari su ponekad od dobre žetve mogli sazidati kat kuće, iločki vinogradari su mogli nakon dobre berbe kupiti novi auto, stočari su bez problema mogli platiti djeci godinu školovanja...
Što se ovo događa danas? Pokojni Mladen bi se pitao je li to moguće.
Nekoliko vijesti ovih dana nagnalo me da ovo napišem. Jer su toliko strašne, toliko nestvarne. Čovjek se doista mora zapitati u kakvoj to državi živimo, tko to donosi ključne odluke, kakvi su ti ljudi, što oni uopće znaju o bilo čemu, koliko daleko su spremni ići u besmisao?Kako im je uspjelo da u relativno kratkom vremenu iz najbogatijeg dijela Hrvatske naprave uvjerljivo najsiromašniji? Zar ih nije sramota što su kruh, taj vjekovni znamen i simbol Slavonije, svrstali u kategoriju običnog artikla na kriminalno-liberalnom tržištu?
Dakle, jedna od vijesti je svakako poskupljenje kruha u Slavoniji. Kruh, to je ona tvar koja se dobiva iz pšenice, a gdje raste pšenica? Vidi čuda, u Slavoniji. I nebi mi ova vijest izgledala toliko šokantno da istovremeno ne pročitam kako je netko u Osijeku opljačkao trgovinu uzviknuvši da su mu djeca gladna. Pa onda gledam kako čovjek koji je sve uložio u farmu svinja ne može platiti ni ratu kredita. I ne samo on, upropašteni su svi stočari, mljekari, ratari…S jedne strane vrijedni ljudi nemaju kome prodati meso i žitarice, a s druge gladni pljačkaju dućane. Uz izobilje vode i hrane dovedeni smo na rub gladi! Jadno i ponižavajuće za sve; za iscrpljene žitelje Slavonije, za cijelu Hrvatsku, za takozvanu političku elitu koja je i uzrok svih nevolja, za intelektualne krugove koji se guše u egoizmu, za EU u kojoj nikog za to nije briga, ali nas istovremeno vabe i ucjenjuju zatvaranjem nekakvih poglavlja.A mi nemamo posla. Ovo je za rubriku „vjerovali ili ne“. Tko od onih odvratnih kreatura s TV ekrana ovo može suvislo objasniti? Možda Đuro, nekom od svojih "metoda"? Ali armija nezaposlenih Slavonaca, isto kao i ja, nisu ni metoda ni broj. Ljudi su koji žive sad i danas, a ne u budućnosti kad bi nekakav „program“ trebao dati rezultate. Onaj stočar svoje svinje treba prodati danas, a ne kad neki faking „program“ počne djelovati. (Do tada će svinje evoluirati u bizone) Zar barem ne možemo po normalnoj cijeni otkupiti sami svoje meso i nahraniti svoje ljude? Ili i za to treba ponizno kleknuti pred ogavne, ljigave i dvolične birokrate iz Bruxellesa???
Volim te Slavonijo, ne daj se!
|
|||
|
Napomena: Članci u rubrici "KOLUMNE, BLOG i AKTIVISTIČKI KUTAK" ne predstavljaju,
ni na koji način, stav uredništva portala savjest.com. Za sadržaj i za točnost,
tih članaka, ne odgovaramo. Periodično pregledavamo članke i neprikladne brišemo.
|
|||
