Ima nečeg jadnog, jalnog i luzerskog u interpretacijama Hrvatina oko onoga što se jučer dogodilo u Beogradu. Jest, lizalo se dupe Putinu, lizali su mu oni koji su do jučer četnikovali, ali je antifašistička parada odjeknula u svijetu. Jer u Beograd je došao u ovom trenutku najmoćniji čovjek na svijetu, onaj koji drži ključeve rata ili mira. Ondje je odaslao važne poruke onima koji će ih slijedećih dana itekako proučavati.  Realan čovjek mora priznati da smo završili na repu Europe, uništeni recesijom, nezaposlenošću i posvemašnjim siromaštvom. Dok je Putin u Beogradu grmio, mi smo se zabavljali cirkusom u Saboru, porukom koju je polupismeni nogoloptač, inače ljubitelj nacifašističkih sustava uputio ni manje ni više nego predsjedniku države, operativnim zahvatom na ruci predsjedničke kandidatkinje. I dok smo se valjali po dnu septičke jame, čuo sam da su neki ljudi koje znam, u srednjim godinama ostali bez posla, izvora prihoda, a pri tome imaju malu djecu. To je hrvatska realnost. E vidite, od pokušaja da napravimo neku vradžbinu kako bi susjedu crkla krava nema ništa. Umjesto snage, budućnosti i hrabrosti, mi prosipamo oko sebe otrov i ispuštamo crnilo poput hobotnica. Neće nam biti lakše ako umanjujemo susjedov uspjeh.

Kada je nestajala Jugoslavija a nastajala Hrvatska meni je iskreno bilo svejedno. Nadao sam se da će to značiti nagli prosperitet male zemlje iznimne ljepote. More, ravnica, ponešto brda, vino, masline, hrana svih vrsta i boja, ceste koje su nas povezale. Kud ćeš bolje. Niti u snu nisam mislio da ću postati jedan iz izgubljene generacije i da ću u najboljim godinama života biti predmet kojeg se baca po ulici kao otkinutu trulu granu. I da ću iz dana u dan slušati luzerske priče kako smo mi pametni lijepi i snažni samo nam neka viša sila ne da da to iskažemo. Ma koja sila? Mi smo sila. Umjesto da pometemo bahatlije koji osim svojih guzica ne vide ništa drugo, mi se bakćemo nekim procesom nižerangiranom udbašu znajući pri tome da su svi odreda isto što i on. Da je taj udbaš bio neka faca ni u snu ne bi bio izručen. Da nešto zna ne bi ga poslali u Njemačku. Da im je bilo stalo do lustracije i prozivanja udbaša pokazali bi papire. Ali kako da pokažu kad su u njima njihova imena, njihovih rodijaka i jarana?

Divim se rukovodstvima onih zemalja u okruženju koje sve čine da ne budu luzerske. E vidite, da je u Hrvatsku došao Obama, to bi bio znak da je ova zemlja važna. I bolio bi me kikaš što neki Bosanac ili Slovenac jalno kaže kako je to uvlačenje u dupe. Ma jest, ali ako se već uvlačiš, imaš li koristi? Koliko sam pročitao, Putin je obećao energente, kupovinu FIAT-ovih automobila koji se sklapaju u Kragujevcu. Zar to nije nešto? A što jest nešto? Da imamo recesiju i nezaposlenost, nemogućnost rješavanja bitnih egzistencijalnih pitanja, zemlju u kojoj onaj koji ne zna hrvatski nama drži lekcije da je najveći Hrvat? Ja takvu zemlju ne želim. Ja one koji nas vode kako nas vode ne želim. Zato gospodo, ostavite se plakanja, kenjkanja, kukanja i sličnog. Dosta bijedne slabosti kada imamo snagu. Ali moramo upotrijebiti um i zaboraviti na kukavičluk koji nas neprestano prati. Maknimo slabiće iz svojih redova. A nažalost, najveći slabići ove zemlje su oni kojima smo dali povjerenje da nas vode. Ali ima jedno neugodno pitanje. Nismo li i mi bijedni slabići kada stalno za vođe biramo bijedne slabiće?