Ne samo da je u Europi nogomet najpopularniji sport, nego se u zadnjih četvrt stoljeća oko njega vrti golemi novac. No, u balkanskim zemljama on je ni manje ni više nego moćna bojna kojom se u miru ratuje protiv drugih, susjednih naroda. Srbi i Albanci priredili su sramotan cirkus u Beogradu nevjerojatnom količinom ispada koji sa sportom i viteštvom nemaju nikakve veze. I ne samo to, sukobi na travnjaku proširili su se po ulicama srpskih gradova. Ratovanje po nacionalnoj liniji ovdje nikada ne prestaje. Tu su i pizdunske organizacije tipa FIFE i UEFE  podložne korupciji. Zato se nogometna prvenstva odigravaju u neprimjerenim zemljama poput Katara, primjerice. Zato se i navlači na mlin domaćina koji najčešće ima ekonomsku ili političku krizu koju liječi navodnim sportskim uspjesima građenim na svjesnim sudačkim previdima. Da postoji ozbiljna sportska organizacija i Srbe i Albance izbacila bi na nekoliko godina iz svih natjecanja pa neka opet loptu naganjaju po seoskim livadama i ondje uče da je nogomet prije svega zabava, a onda i biznis gdje nema mjesta za političke ispade koji u krajnjoj liniji ugrožavaju održavanje jednog prvenstva oko kojeg se vrte goleme pare. A ako ima para, ima se što i jesti. Gladan čovjek ne može biti normalan i dostojanstven.

U nas se pak ustašuje. Nekakvi polupismeni nogometaš koji ne zna dobro hrvatski iako tu dugo živi, nakon neke utakmice pozdravljao je nacifašističkim pozdravom. Znano je kako je reagirala UEFA. Ako ništa drugo, barem su osjetljivi na nacifašizam i antisemitizam jer je teško stradao i svjetski poznati francuski nogometaš. E sada taj jedva pismeni piše predsjedniku države, drži mu lekcije o tome kakav treba biti ispravan Hrvat. I služi se trikovima jeftinih i loših tajnih službi s početka devedesetih koje su svaku kritiku jednog lažljivog, tobože domoljubnog, a kradljivog političkog režima, dizali na razinu veleizdaje. Žalosno je da se sada bili tko prepucava oko nogometa i nacionalnih osjećaja. Nogomet je sport u kojem pobjeđuje onaj tko da više golova, a ljubav prema zemlji spada u sferu iracionalnog i ne postoji nikakav mjerač domoljublja. Makar što, pa neće me valjda svaki nepismenjak koji se nije potrudio zaviriti u povijesnu knjigu učiti ljubavi.

Potpuno sam ravnodušan prema čarima te igre. Sasvim mi je svejedno tko pobjeđuje, a tko gubi. Svjestan sam i da postoje ljudi kojima je nogomet opsesija. Ali uz dužno poštovanje, mislim da onaj kojem je važnije tko je pobijedio, umjesto da razmišlja što će sutra jesti, nije normalan. Isto tako mislim da oni koji nogomet uspoređuju s ratovanjem tenkovima po bojnom polju imaju psihičkih tegoba. Očito ih ima jako puno ljudi na svijetu jer se inače ne bi događali ovakvi ispadi. Ljudi, mislimo svojom glavom. Imam pedeset godina i pamtim u posljednjih četrdeset niz svjetskih nogometnih prvaka. Da bi ljudi neprestano imali igara, nužno je da se neprestano odvija nešto što će im odvratiti pozornost od stvarnosti. A stvarnost je preko 300 000 nezaposlenih s tendencijom rasta, strah onih koji još imaju nesigurnu  egzistenciju i agonija onih koji nemaju ništa. Nikakav nogomet, atletika, plivanje ili tenis ne može nahraniti gladne. Druga je priča ako je tim gladnima važniji nogometni rezultat od onoga što će jesti oni i njihova djeca. Takvi, mada okrutno zvuči, zaslužuju biti gladni.