DEVEDESET I TREĆA STRATEGIJA OTPORA |
---|
|
Autor:
Stojić Gordan
Datum:
31.10.2014
Slika autor/izvor:
novosti.rs
|
Objavi na:
|
Moram odmah u početku reći da nisam kazališni djelatnik niti se smatram bilo kakvim stručnjakom, ali imam zdrav razum. Velika se prašina digla oko biltena koji je Oliver Frljić, intedant riječkog HNK poslao uokolo redakcijama medija. U njemu se prisjetio predstave Ognjište prema romanu Mile Budaka, izvedene 1991. Redatelj je bio Jakov Sedlar, njegova pomoćnica Saša Broz, scenograf Zlatko Bourek, a glumili su mnogi danas pokojni glumci među kojima je Ena Begović bila najveća medijska zvijezda. To je rasrdilo Sašu Broz koja je sve komentirala na FB-u ironično sebe nazivajući ustaškom nevjestom iako iz toga nije moguće iščitati motiv zbog kojeg je sve rađeno. Je li tada kapnuo dobar novac ili se htjelo rehabilitirati ustaškog ministra kojeg se do današnjeg dana proziva zbog potpisivanja nekih od rasnih zakona ili vođenja kulturne politike zbog koje su mnogi zaglavili? Nažalost, u nas se svako malo događaju prevrati. A u njima nastaje sveopći kaos u kojem neki, ponekad i mnogi po zatvorima ili logorima gube glavu. Naravno, pitanje je što je Frljić time htio reći. Jer on je od kazališnih redatelja koji se bavi politikom na sceni i često izaziva skandale i emotivne prijepore. Primjerice s predstavom o Aleksandi Zec ili onoj u Poljskoj gdje je izvedba zabranjena jer se raspravljalo o osjetljivim poljsko-židovskim odnosima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Za pretpostaviti je da je Frljić htio reći deklarirani antifašisti i ljubitelji prošlog sustava poput Titove unuke Saše, pristajali u jednom trenutku raditi ono protiv čega deklarativno jesu. Mile Budak je zbog svoje uloge u NDH od Britanaca izručen jugoslavenskim vlastima i nakon nekoliko sati sudskog procesa osuđen i pogubljen. Prije nekoliko dana, spomenuo sam Knuta Hamsuna i Martina Heideggera koji su se zaljubili i deklarativno podržali nacizam na ovaj ili onaj način. Riječ je o Nobelovcu i najvećem filozofu dvadesetog stoljeća. Prema svemu što sam mogao pročitati, Mile Budak nije taj kalibar. No, njegov roman Ognjište spominje se u povijesti hrvatske književnosti. Kako tretirati nekoga tko je proglašen ratnim zločincem? Imamo ih i danas. Vraćaju se iz Haaga nakon odsluženih kazni i u nekim krugovima dočekuju kao heroji. Jedna moja FB pijateljica, inače glumica, ali joj ne bih spominjao ime da se eventualno ne naljuti, postavila je pitanje oko Frljićevih predstava. Koliko sam shvatio, ona se pitala imaju li te predstave umjetničku vrijednost ili je riječ o vječnoj provokaciji? Što više osjetljivih tema, to više svađa, rasprava, uzdizanja ili negiranja, to bolje. Čak mi se učinilo da je htjela reći da je Frljiću spektakl važniji od umjetnosti. Možda je i Sedlar htio napraviti silni skandal s Ognjištem jer nepoželjni ratni zločinac nakon šezdeset godina izlazi u javnost. Utoliko bi Sašu Broz i druge trebalo pitati čime su se rukovodili. Uvjerenjem da bez obzira na ljudske grijehe, umjetnost zaslužuje biti iznad svega, podrška kvaliteti jednog umjetničkog djela? Zato i danas u knjižnicama ili knjižarama ima Hamsunovih i Heideggerovih djela. Naravno, još je jedno pitanja u igri. Sve te predstave financiraju se iz našeg džepa. A priče o ustašama i partizanima nas neprestano tjeraju da se vrtimo u krug. Jer nama zaista treba normalna zemlja u kojoj ljudi imaju posao, žive relativno normalno, odgajaju i školuju djecu. Sve ostalo su tlapnje i stalno napumpavanje negativnih emocija. Nitko normalan ne može biti u sustvu koji ima rasne zakone, u logore šalje nepoželjne rase i vjere i ondje ih ubija, gazi neistomišljenike, utjeruje im strah u kosti. Bilo je toga za NDH i Jugoslavije. Iskren d abudem, mene je priča o ustašama i partizanima strah. Jer kako sam lajav i neugodan kad govorim ono što mnogi ne žele čuti, nije rijetkost da sam bio izložen čak i mržnji onih koji su se nazivali prijateljima samo zato jer sam rekao ono što im se ne sviđa. Bijes i agresija kojom su me počastili me prenerazila. I pitao sam se, bih li zaglavio negdje u nekom logoru prije ovoliko ili onoliko godina, a na mene bili primjenjeni kojekakovi zakoni koji brane da misliš svojom glavom ili ti daju da misliš, ali ti ljepilom lijepe usta da ne govoriš. Teško nama s Budacima, Ognjištima, ljevičarima i desničarima. Dok se oni kozaju međusobno za naše pare, mi jedva da imamo što za jesti. |
|||