Napokon smo doznali da imamo četiri predsjednička kandidata. I još jednom se potvrdilo da je većina naroda društveno neosvještena, polupismena i glupa. Baš kao u nekadašnjim zemljama istočnog bloka, mi imamo državu neradničkih elitista, umreženjaka, nesposobnjakovića i uhljeba. Ne zna se tko je gori, bahati i beskrupulozni političari, socijalno neosjetljiva crkva, intelektualci-dupelisci, novinari-slugani, uhljebi u državnim službama, braniteljski paraziti što nam prijete da će prolijevati krv ako ne dobiju sve što žele. Nema nikakve razlike u mentalnom sklopu ili ekonomskoj politici SDP-a i HDZ-a, ali je narod prvog dana navalio na štandove Ive i Kolinde kao da su za kampanje koja već mjesecima traje rekli nešto mudro ili obećali poraditi na promjeni ovog užasnog stanja. Jedino su pričali u korist vlastite guzice. Čak je i Milan Kujundžić, doduše, proizvod nakaznog HDZ-ovskog aparata nastupio oporbeno i imao hrabrosti reći neke stvari koje je odavno trebalo reći. Da gospodo, prevarili su nas i izdali. Ali zašto i ne bi kad im je to dopušteno? Ovaj narod i dalje voli za vratom željeznu čizmu lezilebovića koji u vrijeme teške krize i nezaposlenosti izglasavaju sebi još više para za stranačke aktivnosti.  Naravno treba ih nagraditi kad su nam tako dobri. Dok nezaposleni bez duše lutaju ulicama u potrazi za poslom, sitni poduzetnici grcaju u agoniji jer ne mogu naplatiti zarađeno, ali su poreznici zato neobično revni,  selektivna pravda dva i pol desetljeća gazi jadnika koji je prešao preko zebre na crvenom, ali zato ne onoga koji je zamrčio milijune, šverca se u tramvaju dok debeloguze rmpalije vozači uokolo voze u Audijima s tamnim staklima. Ali nepametni narod odbio je svoje potpise dati nezavisnim pojedincima, novim ljudima za koje se smatra da nisu opljačkali i da imaju elementarno poštenje.Takvi nisu imali redove obožavatelja. Na kraju su ostala tri kandidata iza kojih stoje moćne  partijske mreže obilato financirane novcem rijetkih poreznih obveznika.

Jedini otpor pružili su mladi koji odrastaju na internetu. Ivan Vilibor Sinčić jedini je padobranac u bazenu golemih, gladnih i nezasitnih krokodila. Očito, što je svakako dobro, mladi, a analitičari upozoravaju da je svaki drugi među njima nezaposlen, ako u međuvremenu nisu zbrisali u Irsku, počinju pružati otpor. Bilo je i vrijeme da pometu s javne scene nas, sjedokose seratore što su se pokrili ušima i smatraju da će nastati sveopća tragedija jer će lignjune zamjenjivati muzačice krava. Nama trebaju odlučni, na ulične akcije spremni ljudi. Nama treba dramatična promjena. Naravno, mladi ne mogu sami jer nemaju dovoljno životnog iskustva, ali bez njihove hrabrosti ništa se ne može promijeniti.

Ovi predsjednički izbori su potpuno nevažni. Bezobzirno se troši novac da bi u fotelju zasjeli oni koji nemaju karizmu ni viziju, koji ne namjeravaju mijenjati svijet. Daleko važniji, čak povijesni, bit će izbori za godinu dana. E tada će se vidjeti da li je sitna pobuna mladih koji su upornošću, bez novca i pukom dobrom voljom uspjeli progurati svog kandidata znak promjene. Ako dakle za godinu budemo svi zajedno uklonili nesposobne bahatlije ili im barem oduzeli pravo da isključivo oni zavlače ruke u kazan, Hrvatska još ima šansi. Ako pak kao u Rumunjskoj osamdesetih i dalje budu nama upravljali sisači narodnog novca, uhljebi, tajni špijuni, jahači po državnim fondovima, slinavi novinari koji se kao kurve prodaju prvom smrdljivom i prljavom jebaču koji ima para, koji bi filozofirali, izricali latinske poslovice i mudro zaključivali kako u zemlji teče med i mlijeko, a siti narod umjesto zdrave veganske prehrane iz puke objesti navalio na zamrznuto smeće iz trgovinskih centara, za nas nema nade.

Pružimo im otpor, mi koji se trebamo stidjeti jer smo četvrt stoljeća birali gamad, a sada poput peseka kojima je netko stao na rep uokolo cvilimo. Da, svojom smo neodgovornošču dopustili vampirima i ušima da nam isisaju krv, onemogućili smo sebi, a pogotovo svojoj djeci normalan i dostojanstven život. Ali još nije kasno. Naravno, ako napokon zaokružimo nove, one koji su budućnost, one koji nisu dovoljno pokvareni da bi stvorili vječne, nepromjenjive i od armiranog betona izlivene interesne mreže. Ali, vrijeme nam ističe. Curi kao pješčani sat. Ako zakasnimo na posljednji vlak koji kreće sa stanice, ne zaslužujemo ništa drugo da gladni, poput prezrenih i neodgovornih pijanica skončamo u nekakvom prljavom i blatnjavom jarku.