SDP je stranka sljednica bivše partije. Utoliko nije pošteno što se njezin današnji čelnik Zoran Milanović naziva liberalom. Jer imovinu koju ima, ta je stranka stekla novcem radnog naroda pa bi bilo u redu da zgrade poput Kockice na Prisavlju koju iznajmljuje, ako već ne želi biti partija radnika, vrati. Njezini vodeći ljudi, mahom mlade cure i dečki, stari oko četrdeset, uglavnom preziru rad. Iz njihovih biografija prije nego će u Sabor i Vladu, vidi se da nigdje u realnom sektoru nisu radili. Svi su bili uvijek uhljebljeni u nekim partijskim uredima. Na prste jedne ruke mogu se pobrojati oni koji su prije političke karijere nešto vlastitim znojem stekli. Zato je i shvatljivo da im radnici idu na živce. Jer oni ne znaju kako je to raditi i pri tome biti ucjenjen od nekog psihopata koji neprestano gazi, viče ili prijeti i s lakoćom ljude baca na cestu.

SDP je kao vodeća stranka Kukuriku koalicije u velikom stilu dobio zadnje izbore. Na krilima zaljubljene mase zgađene sveopćom pljačkom koju je napravio HDZ i njezin vodeći čovjek, Ivo Sanader, SDP je imao otvorene ruke da učini što god hoće. Nije učinio ništa. Nezaposlenost je narasla, mnogi sasvim ispravni ljudi završili na ulicama, više od polovice mladih ne radi, imamo više umirovljenika nego zaposlenih. Ova je država na rubu, puna očajnika koji ne znaju kako preživjeti slijedeći dan. SDP je uspio napraviti nešto što se činilo nemogućim, od obožavane, prometnuo se u omrznu stranku. Baš kao što ne znaju ništa radili, mladi SDP-ovci nisu u stanju normalno komunicirati s ljudima. Premijer Milanović postao je predmetom sprdnje čak i stranih medija poput The Economista koji spominje ovih dana da je posjećujući poplavljena područja nekoj jadnoj ženi rekao da ju razumije jer je i njemu pukla cijev s vodom u stanu. Zapravo to i nije čudno jer je Milanović pokazao izrazitu sklonost slatkom životu, ispijanju pjenušca, skijanju po prestižnim austrijskim zimovalištima, večerama u Taču. Budući da osim političkih funkcija niti dana nije proveo u realnom sektoru, nema pojma kako je onima koji su na burzama, pa se puknuta cijev i može smatrati pravom katastrofom za čovjeka koji voli da mu u životu sve ide kao podmazano.

SDP se precipira i kao stranku sklonu neoliberalnim konceptima iako to nije sasvim točno. Oni će rado kojekakovim bogatašima omogućiti da zarade, ali su potpuno zadržali kontrolu nad društvenim dobrom. Njihovi su stranački jarani svi od reda uhljebljeni u državnim poduzećima. Nekima od njih to je prvi radni odnos u životu. I nimalo se ne libe narodni novac ulupavati u svoja zadovoljstva, voziti službene automobilie s kožnim sjedalima, telefonirati smartfonovima, gledati goleme plazme. Nevjerojatna je i bahatost Sabornika. Milijune smo isplatili za njihove dnevnice, stanarine, putovanja, a ti su dečki u šest mjeseci  odradili tek nešto više od šezdeset dana.

Sasvim je jasno da nama takav SDP ne treba. Utoliko je sasvim izvjesno da će teško stradati na slijedećim izborima. I vjerojatno nikome neće nedostajati. Jer upravo je SDP uspio zgaditi ljudima politiku. Nikada političari nisu bili tako prezreni u narodu kao danas. Želim vjerovati da je ovaj narod napokon shvatio da je dosta gaženja njegovog ljudskog i profesionalnog dostojanstva. I zaista želim vjerovati da će ovaj narod početi misliti svojom glavom i pružiti otpor bahatlijama koji još nisu shvatili da bi promjena ponašanja i rad u korist naroda mogli njima podići barem malo ugleda. Naravno, pitanje je nakon svega što se dogodilo, da li je to uopće moguće.