Jedna je moja prijateljica dugo nezaposlena. Bila je svojedobno ugledna novinarka. Teško joj je. Jedva preživljava. Ali kada je bacila oko na neke moje tekstove prozvala me Radom Končarem. Jer očito je u njoj usađen strah od otpora. Imam još dvojicu. Lokalni su političari. I neprestano zagovaraju neku finoću i milotu, a sve uslijed straha da bi se moga pojaviti pobješnjela masa spremna izaći na ulice. I naravno da mi zbog toga prodaju uobičajene trikove kako  ozbiljan otpor ne bi donio boljitak i kako se ništa ne može promijeniti i kako bi bilo pametno prije izlaska na ulice probati naći neke poštene političare iako se u četvrt stoljeća pokazalo da su svi nepošteni, umreženi i željni privilegija bez puno rada. Teško je sitima razumjeti gladne. Jer onaj tko je gladan gubi sve, ljudsko i profesionalno dostojanstvo, samoga sebe. Taj nema vremena za finoće i jeftine štosove kojakakovih sinjskih alkara koji se iz dana u dan bave politikom vlastite guzice.

Da se razumijemo, ja uopće nisam zagovaratelj uličnih bitaka na kojima se prosipa krv, ali je više nego očito da smo duboko zaglibili u blato. Sada nam čak i dežurni prosipači optimizma priznaju da nam nije dobro i da se ovako više ne može. Ali naravno, podrazumijevaju da im moraju ostati brojni privilegiji, redovite plaćice, okruženje njima podložnih uhljeba koje su gurnuli na politikom obojene funkcije. Naravno da im nikako ne bi odgovarao organizator štrajkova, pa i sudionik oružane borbe kakav je bio Rade Končar. I još nešto ne mogu razumjeti obžderani i napojeni. Da postoje ljudi koji imaju ideale i od njih nisu spremni odstupiti.

Iskren da budem, umoran sam od stalne bitke za preživljavanje. Taj se umor uvukao u kosti i meso. Ali sam još uvijek spreman javno reći da su oni koji su u ovakav kaos doveli zemlju veleizdajnici i da takve treba ukloniti. Nemaju jednostavno pravo takvi bilo što reći. Jer svakoga dana susrećemo dvadesetogodišnjake koji nemaju posao i koji se povlače gradskim parkovima. Nešto je lakše onima na moru. Jer ovdje postoji turizam. Tisuće njih rođenih poslije raspada Jugoslavije iz svih krajeva zemlje, čak i oni iz Bosne ili Srbije koji imaju hrvatske dokumente dolaze raditi. Nije to sramota, dapače, divim im se, ali oni bi trebali živjeti i raditi u mjestima u kojima su rođeni, a ne odlaziti u stotinama kilometara udaljene gradove na moru, podstanarčiti i dnevno petnaest sati raditi.

Utoliko svakome tko me nazove Radom Končarom želim reći, ne ja to nisam. Ja sam tek jedan od stotina tisuća miševa što su završili na ulici. Jedino što čvrsto vjerujem da se svijet treba i mora mijenjati nabolje. Zato svakoga dana vrištim do neba. Ljudi, probudimo se i neka svaki od nas da svoj doprinos nečemu što bi jednog dana i moglo prerasti u pokret otpora protiv laži, nemorala, umreženosti, nedostojanstva i licemjerstva. I neka svatko misli svojom glavom, a ne glavama onih čiji su se mozgovi uslijed pokvarenosti i pohlepe pretvoriti u nedefiniranu masu ničega.