Ponekad se pitam može li se ovoj nesretnoj zemlji uopće pomoći odnosno promijeniti svijest ljudima. Jučer sam napisao jedan post na FB profilu o teškom životu  jedne moje kolegice novinarke i pri tome se prisjetio svog teškog života i sedmogodišnje nezaposlenosti. Nevjerojatno je na koliko sam vrata pokucao. Nudio se, pisao biografiju i tome slično. Nekoliko puta sam u uspio no onda bi se na moj užas otkrilo da imam posla s nesposobnim mutikašama koji bi ubrzo upropastili projekt, a sve nas bacili na cestu.Radio sam potpuno nezakonski i prekomjerno i prekovremeno, bio zastrašivan  i nisam imao nikakvu zaštitu.  Primao sam plaću i na bijelo i na crno, često su me prevarili i čak mi nisu platili odrađeno. Aposolutno u životu nikada mi se nije dogodilo das ne radim a budem plaćen. Da stvar bude gora, u jednom trenutku i moja je žena ostala bez posla. Nekoliko mjeseci nismo imali nikakvih prihoda. Utoliko sam se zaprepastio kada su neki, očito razbahaćeni i sigurni da se njima to ne može dogoditi počeli tvrditi da smo mi nezaposleni, nas tristo tisuća neradnici. Ti začudni ljudi očito nisu bili u situaciji da su na ulici, da nemaju za kruh, da im pomoć pružaju dobri ljudi u hrani ili novcu i da ima navodnih prijatelja kojima smo nekad činili goleme usluge, a oni su nam se prestali javljati na telefon. 

U Hrvatskoj dame i gospodo posla naprosto nema. Naravno da nije sramota raditi bilo što, čistiti, mesti, konobariti ili prati tanjure, ali to nije posao od kojeg se može zaraditi za normalan život.  Osim toga turistička sezona traje kratko. Nakon sezone zatvaraju se brojni restorani i kafići i mnogi koji su privremeno radili ostaju bez posla. Ali je nekima sasvim nejasno da je takvo stanje stvari tragično za jednu zemlju. Jer svaki od nas treba raditi ono što najbolje zna. Tragično je da mladi ljudi s fakultetima nemaju posla. I što je najtragičnije, ne možemo svi biti sakupljači boca ili prosjaci po ulicama.  Nama treba posao, normalna i sigurna plaća i kakva takva zaštita naših radnih prava. Nije normalno da sposobni ljudi u naponu snage ne rade ili se iz dana u dan bore za puko preživljavanje. Nije naprosto normalno da imamo više umirovljenika od zaposlenih i da nas guši 250 000 državnih uhljeba koji ništa ne proizvode.

Nama jednostavno treba strategija otpora, mi moramo dići glave i pružiti otpor. Mi nismo neradnici samo zato što smo u jednom trenutku ostali bez posla. Mi možemo kako reče jedna čistiti i hale ako nam tko da, ali to ne znači da trebamo ignorirati  tragediju brojnih ljudi koji su sasvim neispravni i nimalo konfliktni dobili otkaze.  Otkaze trebaju dobiti bahati političari koji su uništili ovu zemlju a fenomenalno žive. Trebamo prezreti šutljive i ugužene intelektualce koji nisu rekli ni  ni riječi prosvjeda  u četvrt stoljeća, crkvene velikodostojnike koji grade mramorne dvore umjesto institucija za pomoć narodu, sindikatlije koji umjesto da pozivaju narod da se bori za svoja prava šute nakon što je donesen Zakon o radu, novinare koji se neuravnoteženo obračunavaju međusobno iako je zasita istina da tisuće kolega nema što jesti. I još nešto da vam kažem. Moj slučaj nalik je slučajevima mnogih. Kad pišem o sebi pišem i mislim i na druge. Pišem i zato što svoj slučaj najbolje poznajem svjestan da su stotine tisuća u teškoj, neki i u bezizlaznoj situaciji. Zato vas molim, nemojte se u bahatosti, pa čak i gluposti rugati nama, jer ponavljam, mi nismo neradnici ali jesmo nesretni ljudi.