On je otišao i stotinama kilometara udaljenog mjesta i došao živjeti u Pulu. Kaže da tamo jednostavno nije mogao živjeti jer nije imao posla. Sada radi po pulskim terasama sve moguće poslove koje uspije naći, konobari, kuha, pere posuđe. I dalje je nezaposlen ali barem ima nekakvog posla. Ako ima sreće, čak i zimi radi u nekom od kafića. Brat mu je otišao u Ameriku i ondje se snašao. Utoliko se mali sprema postati drugi puta izbjeglica iz rodnog mjesta i otići daleko da se nikada više ne vrati.  I toliko je umoran od stalne bitke za preživljavanjem da ne pokazuje ni mrvicu žaljenja što će sutra otići. Ona je studentica. Postanarči. Promijenila je niz stanova. Tako često seli jer ima problema sa financijama pa nastoji svaki puta naći što jeftiniji stan. Imala je sreću što poznaje jednog ugostitelja koji joj je dao posao. I dok svakoga dana radi, nema dovoljno vremena za velika studiranja. No ipak daje ispite ali je to košta gotovo nadljudskih napora. Kada završi studij otići će u inozemstvo. Jer dosta joj je ovakvog života. Od svoje sedamnaeste radi u ugostiteljstvu. Ima više radnog staža u realnom sektoru nego svi naši partijski uhljebi i ministri zajedno. Ti se nikada nisu oznojili i napili hladne vode. A da ih netko natjera razboljeli bi se nakon tjedan dana. Jer oni ne znaju kako je boriti se za egzistenciju pa zato i preziru rad.

Ja osobno milsim da oni koji su u četvrt stoljeća vodili ovu državu naprosto veleizdajnici. Jer tjeraju nam mlade ljude van. Najbolji među nama, hrabri, spremni seliti se iz mjesta u mjesto i krvavo raditi da bi preživjeli, otići će. Ostat ćemo mi prestari da u nekim godinama počnemo ispočetka, nezaposleni, ovršeni, blokiranih računa. Ostat će gomiletina državnih uhljeba, a na vrhu piramide beskrupulozna elita koja se nije odrekla niti jedne jedine privilegije. Samo ih pogledajte kako smećare i spletkare ne bi li se uspeli na vlast. Za grkljane se drže, harangiraju i sve nas prave budalama.  I niti jedan od njih ne govori što ćemo sutra jesti.  Najprije su nas gurnuli u rat gdje smo ginuli i stradavi mi, stoka sitnog zuba. Opljačkali su sve do čega su stigli, bacili ljude na ulicu. Napravili su nam državu koju više nitko mlađi od trideset ne želi. Što će nama uopće ovakva država u kojo smo gladni? Koja je uopće razlika imati na grbači nekog stranca ili domaćeg guzonju koji je bahat, srebroljubiv, nemoralan i nesposoban? Naši ispijačni pjenušca, trkači maratona i tajni špijuni ne moraju odlaziti stotine kilometara daleko da bi petnaest sati dnevno radili na nekoj terasi. Njihov je najveći životni problem kada im pukne cijev za vodu.

Dragi moji. Ja zaista mislim da je vrijeme da se izađe na ulice. Jer pročitajte što nam plasiraju i na što nas pripremaju dupeuvlakački mediji. Najavljuju nam mogućnost da sutra neće biti čak ni za plaće i mirovine. Mi njima moramo pružiti otpor i moramo ih natjerati da odgovaraju za ono što su nam priredili. Utoliko ljudi, nemojte više sjediti pokriveni ušima i potiho skidati sve svece. Organizirajmo se i dajmo do znanja njima da ako sutra budemo gladni mi, bit će gladni i oni jer moraju biti solidarni. Oni se moraju bojati nas. Oni moraju nama služiti.  Njihova djeca na troše stopala po vrućim kuhinjama, njihova djeca idu na prakse u elitna poduzeća gdje dobivaju sjajne dnevnice. Da gospodo, kažem javno i ne bojim se, oni koji su nas do ovdje doveli su veleizdajnici. Veleizdajnike se duboko prezire i još im se sudi.