Ovo o čemu pišem može biti posljedica stare traume kad su mi ukrali psa. Od tada se nerado vežem jer i višak ljubavi prema svima i svakome nije zdrava stvar. Potpuno mi je jasno, pogotovo u golemim neboderima mog Novog Zagreba, da su ljudi usamljeni. U zgradama živi stotine ljudi a susjed susjeda ne poznaje, dapače, iz nekog se razloga svađaju i ne vole. Zato svi imaju male bijele pse koji me podsjećaju na četkice za zube. Svi su isti.  Naravno, meni, ne njihovim gazdama. Banalan je i smiješan, ali istinit primjer. Jedan veliki i bahati šef imao je psa. I s njim se stalno šetao po zgradi u kojoj je šefovao i gdje radi puno ljudi. Jednom je išao na zahod i svog psa ostavio pred vratima. Naišao je moj prijatelj koji je također trebao zahod. I kad je vidio psa pred vratima, ljutito se verbalno obrušio na gazdu ne znajući tko je on. Spomenuo mu je sve po spisku i izjavio da samo kreten ostavlja psa bez nadzora. Poslije sam doznao da je bila riječ o dobrom i vrlo starom psu, ali moj prijatelj to nije znao.  Čovjek se prepao psa jer ako ćemo razložno, kako je i mogao znati da je to umiljati stari pas?  A onda je iz zahoda izašao veliki šef. Naravno da je čuo verbalnu paljbu i od tog vremena je moj prijatelj postao neomiljen u poduzeću. Moćni šef ga je progonio samo zbog riječi izgovorenih pred zahodom. Potpuno je jasno da taj veliki šef ne voli ljude. Jar da voli, razumio bi zašto se moj prijatelj naljutio i shvatio bi da svog psa ne smije bez nadzora ostavljati ondje gdje su ljudi. Trebao ga je voditi u park, satima se s njim igrati oko Jaruna ili Bundeka, a ne ga voditi  po hodnicima poduzeća.

Imam i ja primjer. Dok sam svojedobno bio podstanar u Zagrebu, gazda mi je bio liječnik. Uvaženi gospon imao je predivnog psa s pedigreom kojeg je povremeno vodio po natjecanjima i ondje dobivao nagrade. Počeo je rat i na televiziji gdje sam radio, dežuralo se noću. Došao sam doma oko devet i legao. I u nekom trenutku taj se vrli gazda i uvaženi liječnik, uvukao u moj odnosno njegov stan i počeo prekapati po mojim stvarima. Jadničak, doživio je neviđen šok kada sam se probudio i pojavio pred njim. Bio je sto posto siguran da nisam doma. A ja sam bio sto posto siguran da je svakoga dana kada mene nema perverzno prekapao po mojim gaćama. On je obožavao svog psa, kuhao mu, češljao dlaku, ali nije volio ljude. Da jest, ne bi mu palo na pamet da poput zadnjeg govnara ulazi u sobu svog podstanara i prekapa mu po stvarima. Što je najgore, ionako nije mogao naći ništa. Ne bi našli ni CIA ili Mossad. Ali tko zna kakva ga je čudna zloba gonila da se poput bolesnika uvlači u stan koji mi je iznajmio i koji sam krvavo plaćao i onda me špijunirao. Možda sam trebao među gaće uvaljati porno fotku pa da vidimo što bi napravio uvaženi zagrebački lliječnik, fini gospon i vlasnik finog psa. Možda bi mi otkazao podstanarinu i proglasio me perverznjakom za razliku od njega, jako finog gospona, prosim lepe.  Svog je psa hranio najfinijom hranom, mene nikada nije pozvao na ručak.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato da bih vas upozorio da smo postali, ako takvi nismo oduvijek i bili, potpuno neosjetljivi na patnje drugih ljudi. Spremni smo sve dati psu, automobilu, parfemu, dizajnerskoj odjeći, samo ne čovjeku. Ali došla su vremena kada ćemo se morati obratiti jedni drugima jer ova država propada, društvo propada. Oko nas mnogi pate. Mi smo ljudi. Ne možemo jedni bez drugih da bi opstali. Ako je netko pored mene gladan niti ja se, makar bio sit, ne mogu dobro osjećati. Zato držim da moramo na ulice. Moramo umreženim partijskim oligarhijama javno reći da ovako više ne može. Mi ne smijemo biti poniženi i zgaženi u svom ljudskom i profesionalnom dostojanstvu.  Nitko od nas ne smije biti jadan i gladan. Ne mogu psi biti važniji od ljudi. Ne možemo samo razmišljati o pjenušcima, skijanjima i ljetovanjima na Hvaru, plazmama, smarfonovima i automobilima s grijanim kožnim sjedalima. Mi moramo početi misliti jedni na druge.

Naravno, to ne znači da su psi za nešto krivi. Uvijek i svugdje za patnje nesreće i bol krivi su ljudi.