Imam prijatelje policajce. Rođene policajce. Jer nema ništa ljepše nego kad čovjek voli svoj posao. Nažalost, moji prijatelji i ja nalazimo se na suprotnim stranama. Jer njihov je posao čuvanje državnog poretka, odnosno čuvanje stečenih pozicija brojne hrvatske uhljebničke elite. Za razliku od njih, razumijem da im je to posao, ja želim ukloniti tu uhljebničku elitu koja nam godinama pije krv, ima sve privilegije svijeta, a apsolutno ništa ne daje nama. Dugo već razmišljam o tome kako je potrebno izaći na ulice. Ova situacija pokrivenosti ušima, agonija koja nas već šest godina pritišće, nezaposlenost, prijatnja glađu, mora prestati. Svakoga dana razgovaram s nekim mladim ljudima. Sinoć sam pričao s jednim koji ispred trgovinskih centara dijeli hranu sirotinji. Ja se divim takvim mladim ljudima, ali mislim da to nije dovoljno. Baš kao što se divim članovima Živog zida. Oni pomažu ovršenicima, naguravaju se s policijom, prijete im sudovima, čak i pritvaranjem. Bravo za te mlade ljude. No, nažalost, ja mislim da to nije dovoljno. Jer previše nas je koji nemamo sutra i ne znamo kako će to sutra izgledati. Baš zato ponavljam, mi moramo na ulice, mi moramo pokazati svoju snagu. Ne postoji država bez ljudi, ne postoji društvo bez ljudi, ne postoji budućnost bez mladih ljudi. Razgovarjući pak s jednom majkom doznajem da joj se sin sprema otići. Njegov najbolji prijatelj već je u Kanadi, a prijateljica u Francuskoj gdje konobari. Otišla je jer je izgubila posao i nije mogla otplaćivati kredit za mali automobil. U Francuskoj konobarenje može preživjeti. U Hrvatskoj nema života za nju.

Kada izađemo na ulice, policajci, moji prijatelji morat će nas pokušati zaustaviti. Pretpostavljam da će mi zvoniti na vrata i zvati me na nekakve razgovore. Ali vjerujte mi, ja nemam što izgubiti. Ako uspijemo izlaskom na ulice objasniti elitama da oni ne mogu uživati dok  mi posrćemo, njima ne moiže biti dobro ako je svima drugima oko njih loše. Čak i da sam milijarder, kako bi mi moglo biti dobro kada čujem priče o ljudima koji su u nedostatku budućnosti zauvijek otišli? A što će biti ako svi odemo? Tko će uopće onda ostati i tko će puniti državni proračun? I dok bahata političarska elita uživa, intelektualci, a neš ih i njihove pameti, šute, crkvenjaci grade mramorne dvore i bave se politikom, novinari lažu i ližu tuđa dupeta, sindikati izigravaju estradu, umjetnici žive o našem trošku, nogometaši ustašuju, a oporba priča o Titu a ne o tome čime će nas hraniti sutra. Kako ih samo nije stid. Opljačkali su nas i osiromašili a sada nam pričaju o ustašama i partizanima. Otvoreno vam još jednom kažem, nama treba pokret otpora, nama treba izlazak na ulice, nama treba da se guzonje napokon uplaše za svoje pozicije. Njima ne treba dati vlast da bi krčmili ono malo što je još ostalo.

Pri tome se iskreno nadam da su ti guzonje dovoljno pametni da neće sutra moje prijatelje policajce slati na mene iako je njihova pohlepa neizmjerna. Učinit će sve da ostanu na vlasti. Žao mi je policajaca.  Jer niti njima nije dobro. I oni imaju doma nezaposlene žene i malu djecu. Vidite koliko smo nisko pali. Čak nemamo ni djece jer jadnici bez posla ne žele imati djecu koja će biti gladna kao što su to njihovi roditelji. Baš zato sam spreman na sve. Mi se moramo suprotstaviti inače za koju godinu neće biti nikoga od nas. Žalosno do kuda su nas doveli. Ali mi ćemo se vratiti jači no ikada. A oni će se tresti od straha jer su zaslužili da se boje.