Ispast će da neprestano pričam o svom prijatelju Casperu, ali moram jer on je sjajan čovjek u čijem mi je društvu vrlo ugodno. Dapače, volio bih da postoje književnici kakvi su bili nekad i mogli živjeti od pisanja o drugim ljudima. Bio bih sretan da mogu biti književnik i opisivati sve te ljude koje sam primjerice upoznao u Puli. Dobre ljude. Casper je jednom vozio automobil negdje u Istri. Na cestu je istrčao pas. Nažalost, moj prijatelj ga je udario. Psu je bila slomljena noga, imao je ranu na glavi i čeljusti. Casper je stao sa strane, zamotao psa u neku deku i odvezao ga veterinarima. Iz svog je džepa platio njegovo liječenje. Pas se oporavio, a Casper je uspio upoznati njegovog gazdu. Od toga dana često odlazi pozdraviti psa. I kako to biva, životinje su često pametnije od ljudi, tako da se taj pas jako raduje kad vidi Caspera vjerojatno znajući da mu je spasio život. Jednom ću otići da i ja upoznam tog psa.Casper mi priča i drugu stranu tog događaja. I neki drugi ljudi vidjeli su ozlijeđenog psa pa ipak nisu stali da bi mu pomogli. Naprosto im je bilo svejedno. Samo su prolazili u svojim automobilima.

Zašto vam pišem ovu priču? Zato da bih vas upozorio da smo ljudi i da jedni bez drugih ne možemo. Nemamo pravo biti neosjetljivi na tuđu patnju, bez obzira da li je riječ o ljudima ili psima. Užasno me pogađa kada znam da na svijetu ima gladne djece ili da se ljudi međusobno po Siriji i Iraku bezočno ubijaju. Naravno, sit gladnome ne vjeruje. Naši guzonje su sasvim neosjetljivi na naše patnje, nezaposlenost, glad i osjećaj zgaženosti ljudskog i profesionalnog dostojanstva. Moguće da bih i ja bio takav da nisam ostao bez posla, potom je bez posla ostala moja supruga, teško se razboljela, meni dijagnosticirali tumor, ali su na svu sreću bili u krivu, umrla mi je draga osoba, a mojim se skromnim životom počeo valjati lanac nesreća. I unaprijed se svakome od vas ispričavam što sam možda mogao postati teški i bezosjećajni seronja.  Jedan od sitih koji gladnima ne vjeruje. Ali nakon što sam prošao sve ovo, vjerujte mi, novi sam čovjek. Nikada više, čak iako zaradim milijune, neću biti samoživi kreten. Moja je dužnost od danas pomagati ljudima. Životinjama, bilo kome. Budući da zaista nemam novca, ne mogu drugima oko sebe pomagati materijalno, ali mogu dobrom pričom ili onim što mi već dugo zaokuplja misli, ja ću učiniti sve da ljude pozovem na ulice. Ne smijemo sebi više nikada dopustiti da završimo na dnu septičke jame, uvrijeđeni, poniženi i pregaženi. Evo, jedna mi draga prijateljica ima ljubavnih problema. Slušam ju svaki dan i dijelim joj savjete jer nekako osjećam da joj treba moja pomoć. Zašto ne. Pa ja ništa ne gubim.

Ovih sam dana uz svo zlo koje me godinama prati, doživio neočekivane uvrede od ljudi koje jedva da poznajem i s kojima sam samo radio. Ja njih ničim nisam uvrijedio. Neshvatljivo je zlo u tim ljudima koji su doživjeli isto što i ja. Ne razumijem nakon što su zgaženi i poniženi, zašto su u sebi sačuvali gomilu smeća koje ih tjera da budu zli. Jer onaj tko je pao na dno ne smije nikada više biti zao. I što je još strašnije, ti ljudi će zbog svog zla biti kad tad kažnjeni. Utoliko sam i bio ganut dobrotom jednog Caspera. Jer on je mogao biti bezosjećajni kreten poput mnogih i ne stati zbog psa. Ali je stao i danas ima svog psa koji mu kad dođe liže ruku. Ljudi, molim vas, nemojte bezrazložno biti zli prema drugima jer od toga nemate ništa. I još nešto, mislite svojom glavom i ne dajte da vam neki zli seronja zagadi um. Budite dobri i korisni drugima. Nećete za to biti nagrađeni, ali ćete se dobro osjećati ujutro kad se pogledate u ogledalo.