Branko Vukšić nikada mi se nije sviđao. Naime još kao mladom novinaru mi je učinio nepravdu. Pisao je tada o televiziji u nekim novinama i euforično nahvalio jedan moj prilog. No autorom je proglasio nekog drugog, pri tome bezveznjaka koji nikada nije napravio ništa pošteno i zapamtljivo. Poslije je jedne godine bio predsjednik komisije za dodjelu televizijskih nagrada. Na prvom sastanku rekao je da osim HRT-a ništa ne vrijedi i ne zaslužuje biti nagrađeno. Budući da nisam bio zainteresirana strana nisam se pobunio premda se čudim da članovi komisije iz RTL-a i NOVE TV nisu odbili sudjelovati u radu zbog očite pristranosti Branka Vukšića. Ono što mu se treba priznati je da je snalažljiv čovjek. Obavljao je mnoge važne funkcije u televizijskom poslu iako uopće nije televizijski čovjek. Zahvaljujući snalažljivosti zaradio je silne pare i kupio nekoliko stanova. No, kako u struci, tako u javnosti, nikada nije imao ugled. S obzirom da se petljao u politiku, vrtio se oko Bandića i HSS-a, nije me iznenadio njegov angažman, ali jest činjenica da je postao važan čovjek Laburista. Ja sam simpatizirao tu stranku i danas žalim što u Hrvatskoj nemamo jake zaštitnike interesa radnika, no ne vidim kakve veze ima šminkerčić Vukšić koji svakoga dana mijenja okvire za naočale s radnicima.

Neosporno, Vukšić je i neobično ambiciozan. Nakon abdikacije Dragutina Lesara učinio je sve da postane predsjednik stranke, a sada je pokušao izvesti udar vrlo neobičnom pričom kako bi želio biti jedini glasnogovornik koji ima pravo nastupati u ime Laburista. Koliko vidim, članstvo ga ne podržava, ali je on uz grupicu istomišljenika pokušao sve da zavlada. Trenutnu presjedavajuću Nansi Tireli proglasio je nesposobnom. Kako stvari stoje, bit će izbačen iz stranke, ali će mu još godinu ostati saborska plaća. Iskreno se nadam da nikada više neće zasjesti u Saboru. Slažem se da je kao političar mislio samo na sebe i silno htio biti moćnik koji odlučuje o tako mu dragom HRT-u.

Dragutinu Lesaru zamjeram što se okružio lošim ljudima koji su mu sada okrenuli leđa. Jer upravo je Branko Vukšić njega optužio da je minirao njegov uzlet na čelo Laburista. Naime, dok sam još radio kao televizijski novinar, Lesar je bio jedan od onih uvijek na usluzi nama. Njegove su izjave bile kratke i efektne. Pokazao je i političku hrabrost kada se sukobio sa Vesnom Pusić i Radimirom Čačićem i izašao iz stranke da bi osnovao Laburiste s kojima je imao sjajan uzlet. Ali je odjednom sasvim izgubio snagu. Jedan od niza krivih poteza je i to što je Vukšića na lokalnim izborima kandidirao za gradonačelnika Zagreba. Moram priznati da zaista ne znam tko bi njega birao. Greška za greškom rastočila je tu stranku i učinila ju najvećim izbornim gubitnikom na čak dvojim izborima. Nema sumnje da je za to Lesar najveći krivac i da je proizveo niz trzavica sa mnogim članovima koji su krenuli masovno napuštati Laburiste.

Zaista milim da je silna šteta što se ovo događa stranci koja je jedina pokušala štititi interese sasvim poraženog radništva, ostavljenog u jadu, nezaposlenog i poniženog. Nama treba ozbiljna strategija otpora, mi moramo ukloniti one koji su nas opljačkali ili pokazali posvemašnju nesposobnost. Ti ljudi imaju previše privilegija da bi nekažnjeno nas gurnuli u ovu agoniju. Moramo ih kazniti zato jer su nam ovo napravili. A da bih ih kaznili moramo na ulice pokazati da nismo samo bezlična masa koja se pokrila ušima i kojoj se može apsolutno sve učiniti a da se ne pobuni.