Nakon nekoliko jezivih dana, kiše i oluje koja je primjerice cijelu noć bjesomučno tresla roletnama na mojim prozorima, napokon se ukazalo sunce. A to je definitivno vrijeme za sastanke s onim ljudima koji smatraju da je vrijeme da njima kažemo dosta i počnemo možda i presudnu borbu za povratak izgubljenog ljudskog i profesionalnig dostojanstva. Jučer sam se dotakao teme, a danas ću apsolvirati. Jedna moja, isto tako prije par godina uhljebljena, ali i dovoljno pametna da prizna kako bezočno uhljebljavanje stotina tisuća partijskih jarana svih vrsta i boja vodi državu u propast, ispričala mi je zanimljivu priču. Ona je, nažalost po nju, dobila otkaz jer je bila na ugovoru. Srela je jednog od tih uhljeba kojeg su Kukurikavci bacili u stranu. Pazite, on nije dobio otkaz, ali više nije šef kao što je navikao biti godinama dok su njegovi vladali. Dva puta kad su SDP-ovci i ekipa došli na vlast je bio bolestan. Jer je navikao da uvijek jašu njegovi. Naravno, morao je iz ureda koji smatra svojim, preseliti u neki drugi. Vjerojatno je i dobio manju plaću, premda ni to nije sasvim sigurno,  ali kažem i dalje je na jaslama naroda. I taj joj zakrvavljenih očiju priča kako za godinu dana dolazi vrijeme obračuna. Jer njegova trogodišnja, neviđena patnja, sada treba biti osvećena. Naravno da taj psihopat ni u peti ne razmišlja o stotinama tisuća onih koji stvarno jesu bez posla, poniženi, umorni, s malom djecom, koji ne plaćaju račune, a banke im prijete oduzimanjem imovine jer imaju kredite. Bitna je samo njegova stranačka povrijeđena guzica. Naravno da hrvatskom narodu koji ga četvrt stoljeća plaća ne može podastrijeti nikakve specijalne rezultate rada, naravno da njegovu državnu tvrtku stalno potresaju afere i naravno da je u sve to on kao šef bio umiješan. Ali nikada ni za što nije odgovarao jer nikada nitko ni za što nije odgovarao.

E vidite dragi moji, neka se svaki od vas pogleda u ogledalo i zapita što može učiniti prije svega za sebe, a onda za sve nas. Jer mi moramo spriječiti te bezobrazne uhljebe da i dalje igraju iste igre. Oni nam nisu važni. Svatko može biti ćato, rijetki su u ovoj zemlji profesionalci koji su na svojim radnim mjestima jer znaju posao i ne ovise o stranačkim knjižicama. Nije njima uostalom ni do rada. Da je kojim slučajem taj bjesomučnik zaljubljen u svoj posao, ne bi zazivao osvetu nego bi razmišljao što učiniti da njegovo poduzeće procvjeta. Ta ista prijateljica, pametna žena, iako došla u državno poduzeće preko veze, zgražala se nad količinom lajetavih ženetina koje su njihovi mužići postavili u državno poduzeće gdje je radila,  iako tobože fakultetski obrazovane, nisu znale sastaviti normalan dopis. Na radnom su mjestu lakirale nokte, izlazile po trgovinama, bile slobodne svaki vikend, a kada bi se iznjedrio kakav radni zadatak kojeg se nije moglo izbjeći, pravile su paniku, čupale kosu i maltretirale sve oko sebe, jer gospodo, nisu one bile tamo da bi radile. One su bile tamo da se ne dosađuju doma, a to lezilebarenje im je bilo i dobro plaćeno. Sve takve trebalo bi pomesti jednim pokretom metle. Ali tko će kad vrana vrani oči ne vadi? Zato su SDP-ovi uhljebi ostavili HDZ-ove uhljebe. Jedino su ih malo degradirali da bi namirili svoje. Ali za degradirane to je bilo nepodnošljivo.  

Gopodo, vijeme je da im se suprotstavimo. Oni moraju podijeliti sudbinu svih nas. Ako smo mi gladni, oni će se morati odreći dijela plaća u našu korist, u ime socijale jer je to naprosto tako. Da bismo uopće opstali kao ljudska vrsta, mi moramo stvoriti lanac u kojem smo svi povezani. Ne može jedan biti gladan, a drugi obžderan. Broj uhljeba mora se drastično smanjiti jer nama ne trebaju uhljebi već ljudi spremni raditi i zaraditi. Sedam godina sam nezaposlen i uvijek kada me ne plaćaju na bijelo, dio novca izdvaja se za njih. Za to da bi oni imali urede, redovite plaće, išli na skijanja i ljetovanja, svoju djecu dodatno zbrinjavali, opet u državnim uredima i na sve to bili duboko uvrijeđeni jer ih je partijaše, smijenio neki drugi jednako bahat i nesposoban partijaš. Toga je dosta, mi ih moramo naučiti redu jer smo, priznajem za sebe,  bili glupi, dali im vlast, a oni se razmahali preko svake mjere. Nije kasno da popravimo stvari. Oni nama gladnima neće pljuvati u lice, a oprostite, kada se neki bijedni neradnik i nesposobnjaković žesti samo zato što takav nesposoban više nije šef, onda to mene duboko vrijeđa. Jer ja sam uvijek radio, imao rezultate i na kraju završio na cesti.  Dakle gopodo, sada je dosta. Ako vi i dalje želite da bude ovako, nemam ništa protiv. Budite gladni, nezaposleni, uplašeni, pričajte kako se ništa ne može, gledajte kako vam se djeca spremaju u inozemstvo gdje će biti građani desetog reda. Ja na takvo što više nisam spreman pristati.