Referendumska inicijativa Željke Markić izazvala je napadaje bjesnila kako SDP-a, tako HDZ-a. U napade su se uključile loše tajne službe preko novinarskih dupeuvlakača, ali i masa onih koji uopće ne razmiju o čemu je tu riječ ali je važno da se sve što od nje dolazi pokopa. Čak su se neki toliko prepali da bi zabranili bilo kakve referndumske inicijative. Mene kao laika ne zanimaju pravne začkoljice. Zna se tko će se s tim baviti. Ali me itekako zanima što bi ta inicijativa mogla donijeti narodu. Željka Markić želi zabraniti predizborne koalicije. I time želi spriječiti sramotne prevare birača. Uzmite primjer slizavanja stranke tajnih špijuna s kvaziliberalima. Jer ako žele na vlast, tajnim šijunima dobro će doći nekoliko tisuća glasova stranke koja ni u Levim Štefankima ne može prijeći izborni prag. I sutra ćemo možda svjedočiti situaciji da će Sabornici ili ministri biti oni koje narod ni u primislima ne želi. Neka svaka stranka samostalno izađe na izbore i testira se kod naroda. Pa da se onda i vidi legitimitet svake od njih. A ne da sumnjivim i neprirodnim interesnim brakovima pokušavaju zgrabiti sve do čega dođu, a bez legitimiteta u narodu.

Markićka želi snižavanje izbornog praga na tri posto. Iako nas zastrašuju idejom kako bi onda u Sabor ušle gomile stranaka i nastao kaos, ja otvoreno pitam, zašto bi na vlasti neprestano bile dvije partijske uhljebničke oligarhije? Ima u Hrvatskoj političkih opcija koje zaslužuju biti u Saboru. Zašto bi pravo na vlast imali samo Kurta i Murta?  Nije li poštenije i životu bliže da što više opcija sjedi u parlamentu i time zastupaju mase onih koji nisu za HDZ ili SDP? A jednako tako puno državni proračun i zaslužuju imati svoje predstavnike.

Treća bitna stvar jest preferencijalno glasanje. Bilo bi idealno kada bi svi saborski zastupnici na taj način bili birani. Ali to bi bio nečuven udar na Milanovića i Karamarka. Taj je dvojac naneomiljeniji politički par u zemlji i da ih se preferencijalno bira za njih ne bi glasale ni rođene matere. Ti su likovi navikli biti gopodari izbornih lista gdje stavljaju svoje vjerne uguznike a ne one koje narod hoće. Europarlamentarni izbori su pokazali da Piculu, Jakovčića ili Stira neće njihovi predsjednici ili sastavljači lista, ali hoće narod.

Mi smo danas u vrlo ozbiljnoj, možda i prijelomnoj situaciji. Jer nakon četvrt stoljeća pljačke, nesposobnosti, bahatosti, uvjerenja da je narod bankomat za ispunjavanje lijepih želja, došli smo do ruba. Sada je dosta. Nepotrebno je pričati o jadu nezaposlenih, poniženih, blokiranih, ovršenih. Vrijeme je za otpor elitama koje su se hranile na kazanu koji smo mi punili. Prioritet pri dolasku na vlast bilo je uhljebljivanje svojih partijskih jarana. Umjesto reformi, dobili smo preglomazni birokratski aparat i neviđenu poreznu presiju jer taj aparat koji ne privređuje treba nahraniti. Šest godina smo, kao nijedna druga zemlja u recesiji, živimo podižući kredite i financirajući opet uhljebe, a našoj će djeci i unucima ostati dugovi koje će trebati vraćati. Zato mi je i jasno slizavanje SDP-a sa HDZ-om. Jer odazove li se narod masovno Markićkinim inicijativama, oni gube monopol na vlast, a samim time i silne privilegije koje su stekli. Jer sit gladnom ne vjeruje. Za njih je toliko normalno da ih neprestano zasipamo rezultatima nimalo stečenim privilegijama, da im je nezamislivo da bi sutra to morali dijeliti s nekim drugim. Ali morat će. Dosta je više toga da kad su njihove guzice u pitanju važi državni intervencionizam, a kada su naše neoliberalni kapitalizam. Najnovije radno zakonodavstvo omogućit će lakše otpuštanje radnika. Radnici su i političari. I njih ćemo, nesposobne, kriminalu sklone, bahate i bezosjećajne jednostavno otpustiti. Zgrada burze rada u Zvonimirovoj lijepa je i velika.