RESTRUKTURIRANJE PO RADMANU |
---|
|
Autor:
Stojić Gordan
Datum:
11.07.2014
Slika autor/izvor:
objektivno.hr
|
Objavi na:
|
Mediji su se raspisali o namjeri rukovodstva HRT-a da krene u drastično smanjivanje broja zaposlenih u TV studiju Bjelovar, a usput se spominje i Varaždin. Nakon što se otpustilo desetke ljudi po dopisništvima, sada se ide stepenicu više. Nakon studija, nema sumnje, na red će doći veliki TV centri poput splitskog ili osječkog primjerice. Stvar ima logike. U regionalnim sredinama nakupilo se 760 zaposlenika, radijskih i TV ljudi raznih struka premda javnost uvijek misli da je riječ samo o novinarima. Cijeli je HRT bio svojevrsna ubožnica za zapošljavanje stranačkih jarana, rodijaka, a ponajviše sinova i kćeri oni koji tamo već rade. Broj ljudi se samo gomilao. Oni koji ostaju, naučit će istodobno biti i snimatelji i novinari koji će odrađeno slati u Zagreb. To znači veliku novčanu uštedu, ali istodobno pokazuje kako moćnici HRT-a nepogrešivo misle da ako riba zasmrdi od glave treba krenuti čistiti od repa. Jer neosporno, najvrijednije što ova televizija ima, a što je svojim novcem njima nabavio narod, jesu razni regionalni punktovi gdje se oslikavala tamošnja sredina. Hrvatska nije samo Zagreb. Zašto bi netko u Bjelovaru bio prisiljen plaćati pretplatu i ne imao solidan tv porgram iz svog kraja? Ako će se sve svesti na proizvodnju programa ljudi koji istodobno mogu biti snimatelji, tonci, novinari, istraživači, montažeri, jesu li to supermenovi ili će prije biti da su polupriučeni poluspecijalisti, Katice, za sve što će sigurno smanjiti kvalitetu koju plaćamo. Posao HRT-a nije da se natječe s komercijalnim televizijama već da nam da kvalitetu ili ako baš hoćete, pamet. Ako već plaćamo, imamo pravo gledati nešto što je dobro, intrigantno, ali što ne vrijeđa zdravi razum, a ne da nam pred očima stalno rastežu žutilo.
Zašto primjerice HRT ne bi ulagao pamet i novac u proizvodnju dokumentarnog programa koji se može prodati svijetu? Zar strance ne zanima što se u nas događalo za Drugog svjetskog rata ili Domovinskog? Bili smo značajni na karti svijeta. Ali onaj tko sjedi na vrhu mora znati kako proizvesti nešto što će zaintrigirati kupce. Nitko o tome već četvrt stoljeća ne razmišlja. Ali je zato u eri Mirka Galića počela bujati filozofija zabave, komercijale, pjevanja i plesanja. Bio sam prisutan na jednom sastanku s Mirkom kada je on mimo ovlasti direktora, jer ovlasti je imao programski urednik, dokumentaristima rekao da ništa od onoga što proizvode nije vrijedno. U to su se vrijeme mahnito kupovale licence tipa malo pjevamo, malo plešemo. Izmišljeni su nevjerojatni menadžerski ugovori, tobože da neki genijalni, a zapravo umreženi negdje ne odu iako nije bilo rečeno gdje, pa je jedan takav imao čovjek čija se emisija bavila bojom gaćica Seve Nacionale. To sve govori.
Zašto se ne krene oštro rezati u silnu administraciju po prisavskim hodnicima? I ako već ovoj državi ne trebaju silni vozači, kuharice, konobari, zaštitari, trebaju li HRT-u inertne pravne i slične službe? Odvjetničkih ureda je koliko hoćeš. A o kojekavim šefovima da ne pričamo. Sramota je biti novinar jer vrijediš samo ako si šef novinarima, pa makar loš i nesposoban. Pri tome vrijedi i ona stara, jednom šef uvijek šef. Apsurd je da se uvijek i iznova udara po programu, jedinoj stvari koja je toj kući vrijednost. Jer onaj tko stvara program ostavlja iza sebe video dokument. Taj video dokument govori o povijesti jednog naroda. Kako je moguće da fantastična arhiva te televizije ne bude iskorištena na način kako to rade velike europske kuće? Čim se počne razgovarati o bilo čemu, vade se stari snimci koji ne lažu. Nije valjda da su vrijednost sapunice?
|
|||