Dugo već traje tendencija raznih šefova da se uništi sve ono zbog čega javna televizija postoji i prima novac naroda. Mora postojati kvalitetan informativni, dokumentarni, dramski, obrazovni ili dječji program. Oko toga ne može biti pregovora. Ako nešto svi zajedno plaćamo, onda to mora imati društvenu ulogu. Da informira, uči i u krajnjoj liniji donese i neku zaradu.

Zašto primjerice HRT ne bi ulagao pamet i novac u proizvodnju dokumentarnog programa koji se može prodati svijetu? Zar strance ne zanima što se u nas događalo za Drugog svjetskog rata ili Domovinskog? Bili smo značajni na karti svijeta. Ali onaj tko sjedi na vrhu mora znati kako proizvesti nešto što će zaintrigirati kupce. Nitko o tome već četvrt stoljeća ne razmišlja. Ali je zato u eri Mirka Galića počela bujati filozofija zabave, komercijale, pjevanja i plesanja. Bio sam prisutan na jednom sastanku s Mirkom kada je on mimo ovlasti direktora, jer ovlasti je imao programski urednik, dokumentaristima rekao da ništa od onoga što proizvode nije vrijedno. U to su se vrijeme mahnito kupovale licence tipa malo pjevamo, malo plešemo. Izmišljeni su nevjerojatni menadžerski ugovori, tobože da neki genijalni, a zapravo umreženi negdje ne odu iako nije bilo rečeno gdje, pa je jedan takav imao čovjek čija se emisija bavila bojom gaćica Seve Nacionale. To sve govori.

Kad već govorimo o uštedama, a što je sa Zagrebom? Zašto tamo više nema utjecajnih novinara, reportera, pa čak i slikača sa ekrana? Zašto ondje ima nekoliko tisuća zaposlenih, voze se i dalje službeni automobili, peglaju kartice, a rukovodeći financijaši koji o kupnji ZAMP-ovskih prava baratju milijunima kao mi željeznim kunama, itekako bi mogli biti u notornom sukobu interesa?0

Zašto se ne krene oštro rezati u silnu administraciju po prisavskim hodnicima? I ako već ovoj državi ne trebaju silni vozači, kuharice, konobari, zaštitari, trebaju li HRT-u inertne pravne i slične službe? Odvjetničkih ureda je koliko hoćeš. A o kojekavim šefovima da ne pričamo. Sramota je biti novinar jer vrijediš samo ako si šef novinarima, pa makar loš i nesposoban. Pri tome vrijedi i ona stara, jednom šef uvijek šef. Apsurd je da se uvijek i iznova udara po programu, jedinoj stvari koja je toj kući vrijednost. Jer onaj tko stvara program ostavlja iza sebe video dokument. Taj video dokument govori o povijesti jednog naroda. Kako je moguće da fantastična arhiva te televizije ne bude iskorištena na način kako to rade velike europske kuće? Čim se počne razgovarati o bilo čemu, vade se stari snimci koji ne lažu. Nije valjda da su vrijednost sapunice?

Goranu Radmanu, iako je već jednom bio veliki direktor na televiziji to nije jasno. Jer on je očito birokrat iz starih vremena. Upravljanje Microsoftom nije promijenilo njegov mentalni sklop. Zamislite primjerice da se ondje zaista pojavi onaj kojem neće toliko biti stalo do milijunskih ZAMP-ovskih ugovora, ali će se sekirati oko programa. Sav novac uložiti upravo u program. I da taj u roku od nekoliko dana ukine stotine privilegiranih šefovskih ili administrativnih mjesta. Tek onda se može razgovarati o uštedama na programu. To se nikada neće dogoditi. Jer onda bi takav postao čovjek kao svi mi. Na posao bi išao svojim automobilom ili tramvajem, pojedeno i popijeno plaćao bi iz svog džepa i morao to opravdavati u redu na blagajni kod nekog bahatog administrativca. I što je najvažnije, nitko ga dok se vozi u autobusu na posao ne bi prepoznavao i govorio, eno onog Radmana. Jer vrhunski menadžer ne treba biti zvijezda rubrika o skandalima već šutljivi genijalac koji radi za sve nas.