Radimir Čačić osnovao je napokon Reformiste i sada traži podršku javnosti. To, barem kada je on u pitanju, nije nimalo lako. Jer tko će ga znati zašto je kao potpredsjednik Vlade dao sebi u zadatak da bude krajnje neomiljen i bahat. Jest ima puno onih koji vlastite emocije smatraju jedinim kriterijem stvarnosti. U ovoj državi mnogi rade nedovoljno, skloni su nepotizmu, klijentelizmu, potkupljivi su i društveno sasvim neosviješteni, no i njima treba strpljivo objasniti da se vremena mijenjaju i da više ne možemo ovako. Ali uvrede koje je Čačić dijelio okolo zapanjivale su ozbiljne ljude. Na kraju je doživio nešto što zdrav čovjek nekada ne bi napravio, ali, ponavljam, Hrvatska je puna iracionalnih i ne odveć uravnoteženih ljudi. Mnogi su likovali kad je završio na robiji zbog prometne nesreće ili ga nazivali ubojicom kao da je uzeo pištolj pa krenuo pucati po susjedstvu. 

Ma koliko to zvučalo grubo, na neki način ga je zatvor, odnosno ostavka koju je dao, politički spasila. Jer ne samo da su ga u HNS-u hladno otpilili iako je dva desetljeća vukla svoju stranku i vještim slalomom osiguravao sjajne koalicijske sporazume i zbrinuo mnoge članove koji ni u snu ne bi bili tu gdje jesu bez njega, nego bi se možda i za godinu umirovio, a ovako je počeo novi politički život s novom strankom. Tako je u javnosti stekao čak i simpatije, a nezadovoljstvo se s njega preusmjerilo na nesposobnu vlast, a posebno na premijera Milanovića. Jer Zoran je nastavio gdje je Čačić stao. Svađajući se s narodom i bahateći se. A Radimir je vjerojatno boraveći u zatvoru shvatio da je pogriješio i sada istupa manje bahato, što je za njega svakako dobro ako želi ostati u politici.

Ono što mu se mora priznati, jest da nikada narod nije zaluđivao ispraznim pričama o Titu, ustašama i partizanima. Uvijek je bio gospodarstvenik i o tome stalno priča. Svjestan je da u Hrvatskoj vlada pogubno dvovlašće i da se nitko ne bavi ekonomijom. Činjenica je isto tako da je imao uspjeha kao ministar u Račanovoj Vladi, zaslužan je za izgradnju autocesta i POS-ove stanove. Na svom se putu vezao uz Milana Bandića, još jednog od političara kojeg prati neraspoloženje medija, ali i sklonost da se umjesto ustaša i partizana pozabavi konkretnim stvarima koje se tiču ljudi u gradu kojim vlada. S vremena na vrijeme spominje se u toj kombinaciji IDS, također stranka koju se po medijima razvaljuje, ali i koja neprestano dobiva izbore. Da, riječ je o starim, ne uvijek moralnim igračima premazanima svim mastima, umreženima i bahatima, ali, evidentno, to im čak priznaju i mrzitelji, imaju neke konkretne rezultate. Tamo gdje oni vladaju bolje je nego u drugim dijelovima zemlje. Mi od nesposobnih laprdljivaca bez ikakvih konkretnih rezultata nemamo ništa. Nas neće nahraniti isprazne priče.

Dragi moji, mislite svojom glavom. Nebitno je što tvrdi skupina od stotinjak medijski potkupljenih dupeulizivača. Jedino što je bitno jest pitanje što ćemo sutra jesti, kako plaćati obveze i odgajati djecu. Svaki onaj tko ima viziju izlaska iz krize jest naš čovjek. Hrvatska ne može imati malobrojnu elitu, gomile uhljeba koji za tu elitu glasaju i masu gladnih, blokiranih i ovršenih. Tito je krao ali je i nama dao. Ostavimo se ustaša i partizana, maknimo s grbače stotine tisuća onih koji se hrane na državnom proračunu i nisu privredili ni jedne jedine kune. Slijedeći izbori bit će povijesni. Ili će se ovaj narod napokon prestati baviti ispraznim ideologijama i svjetonazorima i početi baviti ekonomijom, ili ga za deset godina neće biti.