Postoji nešto što se zovu diplomatska pravila ponašanja. Njihovo kršenje smatra se skandaloznim. Podrazumijeva se da moćni premijer ili predsjednik u posjet drugoj zemlji dolazi sa suprugom. Poželjno, je, iako će me liberali satrti, da dok se gospodin u svom mandatu bavi svjetskim problemima, njegova supruga razvija humanitarne aktivnosti i neplaćena pomaže kome stigne. Nije to stvar konzervativizma nego se smatra da je gospodin silno plaćen i privilegiran te je ravno skandalu da i supruga to isto bude. Nisam još čuo da moćnici uokolo vodaju svoje sinove kao što to radi naš premijer. Njegov dečec je srednjoškolac. Nekoliko godina stariji, ja sam dobivao novac od matere i ćaće, kupio privilegiranu kartu na studentsku iskaznicu i vlakom putovao od Zagreba pa sve do Stocholma.  Spavao sam u kućama poznatih ili hostelima. Mladi gospodin nema što raditi u delegaciji koja ide obavljati važne poslove u Ameriku, nema se što voziti predsjedničkim avionom, njegov tata je njemu trebao platiti kartu i hotel za Ameriku potpuno neovisno o poslovima države gdje tata zastupa sve nas koji punimo državnu kasu. U suprotnom riječ je o nemoralu, kršenju diplomatskih uzusa ponašanja, nepotizmu kojeg nam je dosta. Ništa ne mijenja na stvari što je tata platio sinu put. Nije valjda da smo i to trebali mi platiti kao što smo platili hobiranje po Brazilu? Pretpostavljam da je taj mladac isti onaj koji je odrađivao praksu kod tatinog prijatelja Tedeschija i ondje dobio dobar novac. Nepotistički tata tri godine ne uspijeva osigurati novac stotinama tisuća onih sa burze i onih koji ne primaju plaću, ali je uspio svome sinu. Dobro je da je barem nekome.

Najveći je problem u tome što se gospodin premijer izdaje za liberala. A oni kažu da se zalažu za društvo istih šansi. A o kakvom mi to društvu govorimo dok umrežena, bahata, privilegirana i prebogata bratija koristi svaku priliku da uguzi svoju ženu, djecu i unuke? A mi smo kasica prasica za njihova zadovoljstva. Pa onda Lesar zaposli svog sina i uopće me ne zanima što je taj vrijedan i nekad besplatno radio. Diplomatski uzusi ponašanja to ne dopuštaju. Svoje se sinove ne zapošljava nego ih se odškoluje i dobro odgoji pa se oni za sebe pobrinu sami. I nije Vukšićev sin najgenijalniji novinar i režiser na svijetu, ali ima tatu koji je svašta sredio. I Franjini i Ankičini svi se u ekonomiju razumiju kao Mara u svašta, zato i jesu propali čim je dedek otišao u bolja spominjanja. Ovdje navodim samo neke od medijski najnapumpanijih slučajeva, a što li se tek događa po lokalnim sredinama gdje u državnim uredima rade sve rodijak do rodijaka. I tako smo došli do 250 000 uhljeba koje treba hraniti. Nitko ne smatra da nama treba osigurati hranu.

Dame i gospodo, mislite svojom glavom. Mi nismo bankomat za ispunjavanje njihovih najljepših želja. Nismo ni glupani niti stoka sitnog zuba, još manje su oni genijalni, a mi glupi. Mi jesmo glupi utoliko što smo si dopustili da nam rade što hoće. I dok mi, nezaštićeni, bez mama i tata obilazimo burze, oni briljiraju. Jer Milanovićevom dečecu se baš poželjelo vidjeti Ameriku pa će sutra u školi vršnjacima čiji su roditelji na burzi, a stariji brat sjedi na klupi u parku jer je nezaposlen, pričati kako je to u lijepom bijelom svijetu. Gdje svaki dečec mora otegnuti muda do zemlje, završiti silne škole, njegovi roditelji prodavati kuće i dizati kredite da bi on završio svemoćni Harvard, da bi bio nešto. I kada postane nešto teško da će sjesti u predsjednički avion i s tatom se vozikati po svijetu. Naš zlatni dečec hoće, uostalom i tata mu je bio zlatni dečec. Čim je završio fakultet čekali su ga atraktivni poslovi u državi. Nikada ni sekunde nije proveo u realnom sektoru. A da je talentiran, jest, i da je sve to što je na naš račun dobio i zaslužio, vidi se to po briljantnim rezultatima njegove vladavine.