Postoje dvije Hrvatske. Jedna je neoliberalna u svijetu biznisa, velikih tvrtki sa  uglavnom privatnim vlasništvom gdje u valovima stotine i stotine ostaju bez posla. Iako kukaju, ali niti jedan Zakon o radnim odnosima nije ih sprečavao da ih dijele. Svakoga dana u medijima osvane priča o tome kako će ova ili ona tvrtka zbog racionalizacije otpustiti par stotina. Rafinerija Sisak i Đuro Đaković su posljednje koje su najavile restrukturiranje. Začudo u tim tvrtkama otkaze dobivaju i menadžeri. Do jučer privilegirani i nedodirljivi, činilo se. Ljudi su pet ili deset godina radili, proveli tisuće sati na radnom mjestu, proputovali stotine tisuća kilometara, nebrojene noći prespavali u hotelskim krevetima, zanemarili obitelji. Istina, za hrvatske prilike bili su dobro plaćeni, ali ne tako dobro da bi si poput našmrkanih kladioničara s Wall Streeta osigurali milijune i budućnost. Problem je u tome što niti radnici niti menadžeri u ovoj zemlji ne mogu više naći posla jer ga naprosto nema. Ne želim tvrditi da su svi oni bili genijalni, ali je ipak nevjerojatno da tisuće i tisuće ljudi u naponu snage više nikome i nikada ne trebaju. Imam znanicu koja je kao dijete za rata završila u Italiji. Luda je od činjenice da je promijenila stotinu poslova i nikada se nigdje nije zadržala dugo. Ali barem kada izgubi jedan, nađe drugi posao. U nas se jednako odnose i strani i domaći vlasnici. Jednog dana zaključe da ne zarađuju dovoljno i kreću otkazi i zatvaranja ureda i premještanje u Kinu ili Indiju gdje je radna snaga jeftinija. A burze se pune jadnicima.

Druga Hrvatska su stotine tisuća uhljeba sa premijerom i predsjednikom na čelu. Tu su gomile doguznika, ureda, agencija, savjetnika, činovnika po županijama gradovima i općinama. Svugdje vlada umreženi državni intervencionizam. Ne postoji niti jedan jedini kriterij kojim bi se mjerila njihova učinkovitost. Sramotno je da primjerice Sabornici u šest odrade tri mjeseca ili uopće ne dolaze na posao i dobivaju plaće. Naviknuti su na luksuz, pjenušce, skijanja po Austriji, paradiranje po Amerikama i Brazilima, vodanju svoje dječurlije po mjestima gdje se vode ozbiljni državnički razgovori i sklapaju milijunski poslovi. Nedavno su napravili projekciju da bi trebalo otpustiti 23 000 uhljeba, ali će ih stradati 2000 zbog socijalnog mira i da bi takvi, koji nikada nisu zaradili niti kune u državni proračun, zaokružili njih na izborima. San snova je uhljebiti se. Onaj tko ima bilo kakav pogon ili posao s nekoliko zaposlenika trese se iz dana u dan od inspektora, poreznika, uplatnica, prijetnji rigoroznim kontrolama. Ispada da je u ovoj zemlji sramota nešto konkretno raditi. Bolje je glancati stolove po uredima.

Dragi moji, mislimo svojom glavom. Ako se ovako nastavi niti umirovljenici i oni koji još rade neće dobiti plaće i mirovine. Mi smo guzonje delegirali da nešto naprave za nas, a oni to rade samo za sebe. Sada je toga dosta. Ne mogu oni imati sve, a mi ništa. Mi moramo imati minimum zaštite u metroseksualnim tvrtkama i moramo s grbače zbaciti uhljebe jer i mi bismo posao, plaću, mi bi čak i radili ali nemamo gdje. Dosta je države u kojoj tisuće panično skupljaju boce i gdje ćemo uskoro u većini biti prosjaci. Nemam iluzija da će se guzonje odreći silnih privilegija jer su društveno osvješteni. Mi ćemo ih osvjestiti. Ali ne tako što ćemo sjediti doma pokriveni ušima nego ćemo dići lijena i kukavička dupeta i svaki od nas glasno za sebe tražiti ono što mu Ustavom pripada. Jedan glas plus jedan glas plus jedan glas jest puno glasova. A kad se ti glasovi ujedine nastat će velika buka.