Slovenski Milan Bandić opet pobjeđuje. Nekadašnji direktor Mercatora osvojio je četvrti mandat gradonačelnika Ljubljane. Na nedavnim slovenskim parlamentarnim izborima je krahirao, ali očito narod smatra da je sjajan igrač za lokalne stvari. Nisu mu smetale korupcijske afere, glasači su naprosto pohrlili njemu i njegovoj listi dati povjerenje. Analitičari koji su prognozirali uvjerljivu pobjedu, isticali su njegovu iznimnu radišnost, a ponajviše infrastrukturne projekte koje je proveo po glavnom slovenskom gradu. Iako ima brojne oponente u medijima, pokazalo se da nekoliko stotina intelektualaca ili medijskih djelatnika  na narod ima daleko manje utjecaja no što se to misli. Iako svaki Jankovičev projekt dočekuju s neskrivenim bijesom, iako su objavili na stotine negativističkih tekstova iako oni koji su protiv njega s lakoćom dobivaju puno prostora, on ne može izgubiti izgore u Ljubljani.

Slično ili čak isto događa se u Zagrebu. Prije nekoliko dana uz veliki bijes dočekano je otvorenje preuređene stare zagrebačke Mesničke. Proglasili su je uzletnom pistom, prigovaraju zbog svjetlosnih znakova uz prometnicu, čak tvrde da bi te, koliko sam vidio na fotografijama, plave oznake uz rubnik mogle izazvati glavobolju ili čak epileptičke napadaje. Zaista se ne mogu upuštati u rasprave o arhitektonskim rješenjima jer apsolutno nisam stručan, ali vidim da se mnogi upuštaju. Činjenica je da Mesnička nije desetljećima, možda ni stoljećima preuređivana. Isto se tako može raspravljati o tome da li je primjerice trebalo uložiti novac u fontane pokraj Sveučilišne knjižnice. Opet sasvim nestručan kažem da to ne izgleda loše, da se ljudi tu okupljaju. Ipak je taj dio na ulazu u središte grada, ondje prolaze političke delegacije ili turisti. Daleko veću korist imat će građani od fontana koje nitko nigdje neće odnijeti od putovanja u Brazil ili Soči, kupovine automobila, smartfonova, plazmi, preuređivanja konferencijskih dvorana. Uostalom ima nekog vječnog otpora prema svemu što nastaje u ovom gradu. Sjećam se nevjerojatnog bijesa zbog spomenika Tinu Ujeviću ispred nekadašnjeg kina Balkan. Danas, četvrt stoljeća kasnije to nikome nije važno. Tek vidim da se ondje povremeno uslikaju neki turisti. Ova je država upropaštene pljačkom, nesposobnošću, kukavičlukom, umreženošću, pohlepnim grabežom državnog novca. Jedan spomenik je sasvim sporedan u muci koju svi proživljavamo.

Zato vam kažem, mislite svojom glavom, odbacite besmislene emocije i nikada nemojte prema čovjeku ići s predrasudama. Narod je temelj ovoga društva, nikakva država i njezine institucije ne mogu biti nadređene narodu. To ne znači sebičnost svakoga od nas nego inzistiranje na zajedničkom dobru.  Institucije su osmišljene nama na korist. Ako iza nekoga ostaje barem malo koristi za zajednicu, onda je to bolje nego da ne ostane ništa. Zato birajte onoga koji vam se sviđa ili vjerujete da radi za nas. Naravno, radi i za sebe, ali je opet narod taj koji mora spriječiti Jankoviča ili Bandića ako se zaigrao. Jer u krajnjoj liniji, što su to nama dali SDP ili HDZ u prvih četvrt stoljeća vladavine? Kako je moguće da ako su oni tako dobri nama bude tako loše? Zato maknimo ih sa javne scene, uzmimo im kazan iz kojeg grabe, potrgajmo njihove interesne mreže i nabijmo u dupe njihove medijske sluge. I vjerujte, bit će nam bolje. Učinimo taj prvi korak.