Svako malo nama serviraju hladnu juhu. I ponašaju se baš kao da osim njih ništa na svijetu ne postoji. HDZ, SDP, sada po novome i OraH, dijele čokoladnu tortu. No, nitko se ne pita što će se eventualno dogoditi ako narod popizdi i izađe na ulice. Hoće li i tada njihova preigravanja i nadigravanja te medijske manipulacije biti aktualne? Hajdemo biti sasvim iskreni. Koga zaboli za anketne rezultate ako agonija i dalje traje i ako se najavljuje da i u 2015. neće biti nikakvih pomaka u ekonomiji? I dalje Zrinka Mojzeš-Vrabec nakon Runjićevih večeri tulumari po Splitu, a ispred je čeka crna limuzina. Umjesto da se u hotel koji smo ionako mi platili odvuče pješke ili gradskim prijevozom, ona do iza ponoći drži vozača kojem svi mi moramo plaćati noćne sate.  Naravno tu su i novinarski dupeulizivači koji odmah zbrajaju i prebrajaju da bi nekako doznali tko će biti slijedeći Kurta, pa da se što prije ubace u odlazeće vagone. Ali još jednom pitam, što ako stotine tisuća popizde i izađu na ulice? Na tako što u ovoj zemlji nitko ne računa. Jer svi su se navikli da je narod stoka sitnog zuba pokrivena ušima, preplašena ovčad za klanje. Da, naše partijske elite računaju s tim da se nikada ništa neće zatalasati. Mi ćemo i dalje gledati kako je Kurta smijenio Murtu, istina, ako špijuni dođu na vlast onda će mnogi Kukurikavci morati otići s funkcija, ali generalno, oligarhije će ostati na vrhu. Oni najvažniji i kad izgube vlast će u Sabor i njima super. Do novih izbora kada će im glupavi narod opet dati povjerenje.

Ali dragi moji, osobno ću učiniti sve da im pomrsim račune. Pozvat ću narod na ulice da im kaže Dosta. Puno puta sam napisao, možda u ovoj zemlji žive samo kukavice i možda se nitko neće odazvati. Ali što ako se odazove? Do kada ćemo gledati kako se oni smjenjuju na vlasti, vozikaju u crnim limuzinama jer su zaboravili kako je hodati po ulici pješke?  I sve me više zaokuplja misao da prosvjede treba organizirati kada oni budu namjeravali krenuti u predizborne kampanje gdje će nam kao što već jesu, lagati o nekakvim programima, mazati oči ispraznim pričama zamotanim u šareni celofan. Ako itko u ovoj državi ima hrabrosti i osjećaja društvene odgovornosti, taj neće dopustiti da sve bude kao što je bilo. Da mi i dalje budemo u agoniji, a oni ono malo ostataka oni nastave dijeliti među sobom. Uostalom, što reći na činjenicu da su Milanović i Karamarko najneomiljeniji političari u zemlji? Zar to nije znak da i jednog i drugog treba ukloniti s javne scene? Što će nam oni koji nam idu na živce, ne vjerujemo u njihovo poštenje ili sposobnosti? Zar da nas takvi neomiljeni i svima iritantni vode? I kud da nas vode? U ovu propast gdje sada zbog njih jesmo?

Sinoć sam sreo skupinu srednjoškolaca. Doduše to su već punoljetni cure i dečki. I priznali su da im se sviđa moja namjera da ljude vodim na ulice. Dapače, čak se i stide, što je samo dokaz da su pametni mladi ljudi, što među njima nema dovoljno hrabrih da se pobune. No, dovoljno je da razmišljaju i čitaju. Da, dragi moji, dosta pokvarenih, umreženih, nemoralnih, kradljivih i lažljivih starih prdonja koji misle samo na svoje dupe. Maknimo ih da nam ne zagađuju umove i tijela svojom nesposobnošću, egoizmom ili pohlepom. Nemojmo se obazirati na njih i njihove dupeuvlakače. Nebitno je što kažu ankete. Bitno je što ćemo reći mi kada dođemo pod njihove prozore.