Bit stvari je u pitanju ima li Hrvatska dovoljno veliku masu društveno osviještenih koji misle svojom glavom? Jer ovo zaista jesu povijesni trenuci za opstanak zemlje. Nama vladaju kradljivi, lažljivi i nesposobni,a njih prati niz uhljeba svih vrsta i boja koji se hrane o državnom proračunu. Ali jednom godišnje svi oni trebaju nas. Tada se nekoga za nešto bira. Evo vam Ive Josipovića. Pet godina paradira zemljom sa svojom svitom, ima ured sa stotinama nekorisnika, a ništa pametno ni dobro za nas nije izgovorio. Ali sada piše pisma i održava tiskovne konferencije, predlaže preferancijalno glasanje. Naravno, uskoro su predsjednički izbori.  Da treba, skinuo bi i gaće nasred Jelačić placa samo da ga se izabere. Potpuno je opravdana pitanje koje mu već dva dana postavljaju nakon najnovije inicijative, a gdje si kume bio dosad?  Ili recimo neviđeni skandal pa i prevara oko Markićkine inicijative. Zašto naš predsjednik, inače doktor prava i predavač na fakultetu ne obriše pod s partijskim oligarhijama koje nam odbijaju javno reći koliko je potpisa dovoljno da bi se raspisao referendum? Ali to Ivo nikada neće ni napraviti. Jer bit Markićkine inicijative jest smanjenje izbornog praga, a samim time u opasnost dolaze fotelje SDP-ovaca i HDZ-ovaca, odnosno monopol na vladanje koji traje četvrt stoljeća. Ivo je izašao ispod SDP-ovskog šinjela.  Ali gore spomenuti društveno osviješteni  dobro znaju da su nas svi ti jahači na narodnoj grbači upropastili i u ambis povukli zemlju.  Njih treba ukloniti i uzeti im igračku iz ruke. Nikakav Josipović, Milanović ili Karamarko nama ne trebaju. Vrijeme je za novo preslagivanje karata i pobunu protiv onih koji nemaju nikakvu potrebu obratiti se narodu i reći što misle učiniti za nas i kako nas misle izvući iz krize. Jer mi smo ih delegirali da rade za nas, a ne za sebe. Nema politike, države i njezinih institucija bez naroda. Država bez ljudi je prazna vreća koja ne može stajati uspravno. 

Nešto se ipak događa i taj proces postaje nezaustavljiv. Očito, ljudi su shvatili da se protiv neuspješnih igrača može igrati samo na ulici. Za početak to su razne inicijative za referendumima oko bitnih pitanja državne ekonomije. Zaista je vrijeme da bratiju netko pita što još namjeravaju prodati, odnosno, što s novcem koji dobiju namjeravaju napraviti? Popriličan broj analitičara misli da ako se dobije taj novac, on neće poslužiti boljitku zemlje, nego privremenom čepljenju proračunskih rupa. A to jednostavno rečeno znači naći sredstva za isplate plaća onima koji žive o državnom proračunu i ništa ne privređuju.  Ali, takvi su vjerni glasači.

Problem je u tome što je vjernih glasača puno manje od broja nezaposlenih, gladnih i ovršenih. E upravo na njih treba apelirati da shvate kako su oni ti koji na izborima imaju moć, a na ulici snagu. Ne može nas ta bratija kupiti jednom godišnje pričama o preferencijalnim glasanjima. Oni za nas trebaju i moraju raditi svih godina svog mandata. Ja nemam nikakvih dilema. Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović neće dobiti moj glas na izborima jer su dio partijskih oligarhija SDP-a  i HDZ-a, stranaka koje su upropastile ovu zemlju. Ako na slijedećim izborima nađem opciju koja će zadovoljiti moje potrebe, dat ću joj glas, u suprotnom, neću izaći na izbore.