ZAGREB: Godišnje u Hrvatskoj, prema podacima Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva, nastane više od 40.000 tona opasnog otpada. No, kako ne postoji spalionica ili odlagalište opasnog otpada, sve što se ne može iskoristiti zbrinjava se u inozemstvu, kaže državni tajnik za zaštitu okoliša Nikola Ružinski.

Prema njegovim riječima, u Hrvatskoj nastaju stotine vrsta opasnog otpada. Pojednostavljeno ih možemo podijeliti u dvije kategorije. U prvu, na primjer, ubraja se otpad opasan na dodir i za ljudsko zdravlje kao što su razne kiseline, lužine i druge kemikalije te infektivni otpad i ostale vrste opasnog otpada koje se ne mogu oporabiti. Takve vrste treba termički obraditi, odnosno spaliti ili nakon prethodne obrade odložiti na odlagalište opasnog otpada.

No, u opasan otpad ubrajaju se i stari kućanski uređaji kao što su televizori, računala, perilice rublja ili automobili zato što sadrže opasne kondenzatore, ulja i druge za okoliš opasne dijelove. Ti dijelovi nisu opasni dok se uređaj koristi, ali nakon toga mogu biti opasni za okoliš ako se ne zbrinu na odgovarajući način. Zato ih treba izvaditi prije oporabe. Stoga je u Hrvatskoj organizirano prikupljanje i oporaba nekih vrsta opasnog otpada na ekološki i potpuno siguran način, navodi Ružinski.

Tako se, primjerice, od starih televizora, računala, perilica za rublje i drugog elektroničkog otpada ili starih automobila reciklažom u modernim postrojenjima dobiva nova sirovina. Na taj se način ponovo iskoristi i više od 90 posto njihovih dijelova, a samo mali dio se mora zbrinuti kao opasni otpad.

Problem je u tome što u Hrvatskoj ne postoji nijedna spalionica, niti odlagalište opasnog otpada. Zato se takav otpad, uz velike troškove i kompliciranu međunarodnu proceduru, zbrinjava u inozemstvu. Ako se, na primjer, otpad šalje na zbrinjavanje u Njemačku, tvrtka koja to organizira treba dobiti dozvolu Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva za njegov izvoz i ugovor sa stranom tvrtkom koja će ga zbrinuti, potom dozvole Slovenije i Austrije za transport kroz te zemlje te dozvolu Njemačke za uvoz. Takva procedura nerijetko traje i nekoliko mjeseci.

Cijena takvog zbrinjavanja opasnog otpada ovisi o vrsti. Na primjer, zbrinjavanje nekoliko tisuća tona pepela ili troske stoji više milijuna kuna, kaže Ružinski i napominje da je zbrinjavanje opasnog otpada u inozemstvu tri do pet puta skuplje nego da se to radi u Hrvatskoj. No drugog rješenja nema jer još nijedno mjesto dosad nije pristalo da se na njihovom području izgradi spalionica ili odlagalište takvog otpada zbog straha da bi takav objekt onečišćavao okoliš. Ružinski tvrdi da je to posljedica lošeg informiranja javnosti jer takvi objekti uz primjenu najnovijih tehnologija i mjera zaštite ne bi bili opasni za okoliš. Pritom upozorava da neke nevladine udruge i pojedinci za benigne objekte, primjerice za planirane centre za gospodarenje komunalnim otpadom koji će imati mehaničko-biološke uređaje ili za termoelektrane, tvrde da su opasni za ljudsko zdravlje i okoliš i tako zbunjuju javnost, kaže državni tajnik.

Naime, suvremene tehnologije su, dodaje, toliko razvijene da kod spaljivanja otpada ne nastaju opasne tvari kao što su dioksini i furani. Važno je da temperatura spaljivanja bude dovoljno visoka (u većini slučajeva iznad 1300 stupnjeva) te da spaljeni plinovi ostanu u kotlu dulje od dvije-tri sekunde i mora postojati cjeloviti filterski sustav. U tom slučaju dimni plinovi ne mogu ugrožavati ljudsko zdravlje i okoliš, ističe Ružinski.

»Zato je i u novoj okvirnoj europskoj direktivi za otpad, koja će stupiti na snagu iduće godine, u hijerarhiji tehnologija obrade na prvom mjestu dobivanje energije iz otpada, a zatim svi ostali mehanički i biološki postupci. Također se i najveći dio opasnog otpada obrađuje termički jer je to najefikasniji način«, navodi Ružinski. Kad se sve to ima na umu, neobično je da stanovnici u razvijenijim državama prihvaćaju objekte za zbrinjavanje opasnog otpada u svojim mjestima, dapače pristaju (naravno uz dobru naplatu) i na zbrinjavanje stranog otpada, a kod nas se takva spalionica ili odlagalište nigdje ne može izgraditi.
Štoviše, u inozemstvu ima slučajeva da su, na primjer u Beču, spalionice otpada izgrađene usred grada, a javnosti su preko displeja trenutno dostupni svi podaci o ispuštanjima takvog objekta u okoliš.

Državni tajnik za zaštitu okoliša drži da je to vezano uz djelovanje nekoliko nevladinih organizacija kojima, čini se, nije cilj rješavanje problema u zaštiti okoliša nego njihovo stvaranje, pa napadajući gotovo sve što se radi zapravo ruše sustav zaštite okoliša. Radi se o neprofesionalnom pristupu jer takve udruge i pojedinci sebi rade karijeru na štetu šire društvene zajednice, upozorava Ružinski.

Protiv toga se pokušavaju boriti tumačeći u medijima da treba slušati stručnjake i znanstvenike, iako i među njima, kaže, ima onih koji neznajući o čemu se radi govore netočne stvari. I to ne samo u gospodarenju otpadom, nego i vezano uz industriju i energetiku.

Hrvatska će, prema njegovim riječima, svakako morati izgraditi odlagalište opasnog otpada i postrojenje za njegovu termičku obradu. Drži da bi javnost to lakše prihvatila kad bi vidjela da se, na primjer, na takvim odlagalištima (obično su to napušteni duboki rudnici) opasni otpad ne stavlja neobrađen jedan kraj drugoga pa da dođe do reakcije, kao što se to dogodilo kod zagrebačke pokretne spalionice PUTO, nego se prije odlaganja obradi raznim metodama (solidifikacija, neutralizacija...).

U resornom ministarstvu se nadaju da će neko mjesto ipak pristati na gradnju takvog objekta na svom području, ne samo zbog maksimalne zaštite okoliša, nego i zato što će od toga imati velike financijske koristi. Konkretno, mogu računati na pozamašnu ekološku rentu. No ako ni to ne pomogne, onda će vlasnici takvog otpada i dalje morati višestruko skuplje plaćati njegovo zbrinjavanje u inozemstvu.

Hrvatska će zbrinjavanje opasnog otpada morati poboljšati i zbog pristupanja Europskoj uniji. Naime, europske direktive propisuju da je svatko odgovoran za zbrinjavanje svog otpada pa ćemo morati na najbolji mogući način riješiti taj problem, što će nam donijeti i velike uštede, kao i otvaranje novih radnih mjesta, kaže Ružinski.

Lani izvezene 18.632 opasne tone
Glavnina opasnog otpada iz Hrvatske se na zbrinjavanje izvozi u Njemačku, Austriju, Italiju i Sloveniju, a dozvole za takve poslove od Ministarstva zaštite okoliša dobilo je desetak tvrtki. U Sloveniju se izvoze ostaci od reciklaže olovnih baterija i akumulatora, što se koristi u proizvodnji akumulatora, a u Njemačku boje, lakovi i građevinski materijal s azbestom, dok u Austriju na spaljivanje izvozimo stara otapala, ulja i masti. Lani je ukupno izvezeno 18.632 tone opasnog otpada, a u Hrvatskoj je reciklirano između 20.000 i 25.000 tona. Kako je zbrinjavanje takvog otpada u inozemstvu jako skupo, mnogi rješenje traže u njegovom ilegalnom bacanju u prirodu. Zato nije ni čudo da se često otkriju »ničije« bačve s kemikalijama. »Ali to se ipak smanjuje jer se svake godine poprilično povećava količina izvezenog opasnog otpada. Na primjer, u 2007. izvezeno je oko 14.000 tona. Ubrzano raste i količina prikupljenog električnog i elektroničkog otpada. Početkom prošle godine skupljalo se 1,5 kilograma po stanovniku, a sada već gotovo dvostruko više. Na to, uz porast svijesti građana, utječu i prilično visoke kazne za ilegalno bacanje opasnog otpada u prirodu, čemu, kad se otkrije krivac, treba dodati i troškove saniranja zagađenja i propisnog zbrinjavanja takvog otpada«, ističe Ružinski.

Poboljšati prikupljanje iz kućanstava
Ružinski upozorava da bi trebalo poboljšati prikupljanje opasnog otpada iz kućanstava. U nekim gradovima postoje reciklažna dvorišta, ali ih nije dovoljno pa većina takvog otpada, a ne radi se o malim količinama, završi u komunalnom ili u kanalizaciji, čime se stvara velika šteta. Zato gradske i općinske komunalne tvrtke to trebaju poboljšati i razviti sustav odvojenog skupljanja opasnog otpada. Na to su obvezne po zakonu i Ministarstvo će pojačati kontrole da bi se vidjelo ispunjavaju li tu zakonsku obvezu, najavljuje Ružinski.

Željko Bukša