savjest KOLUMNE

U MORH-u je već 1990. bila izrađena evidencija, zapravo prijepisi iz službene vojne evidencije vrste i količine tehnike i streljiva u skladištima i vojarnama. Bila je veoma precizna i stalno se obnavljala. Imali smo pregled stanja u velikim skladištima od Sv. Roka i Oštarija u Lici do Doljana pokraj Daruvara, te nizu drugih, a o malima i srednjima da se i ne govori.

U planovima obrane posebna je pozornost bila usmjerena na lokacije sa sredstvima koja smo držali najučinkovitijima i najprikladnijima za načine borbenih djelovanja što smo ih predviđali, ponajprije na tenkovsku tehniku i topništvo za podršku.

Primjerice, na našem teritoriju, u Đakovu i Virovitici, bile su dvije protuoklopne brigade punog sastava koje su nam bile izuzetno važne, jer je jedna u izravnoj borbi mogla zaustaviti napad cijele suvremene tenkovske

Na Antunovo, 13. lipnja 1992, malo više od mjesec dana nakon sastanka Karadžić -Boban u Grazu, nas tridesetak okupilo se u vrtu jednoga prijatelja koji je slavio imendan.
Predvečer se za stolom nekako zateknu moja supruga Stanka i Mate Boban i odmah počne žestoka rasprava u kojoj se spominjala i situacija u bosanskoj Posavini, gdje je obrana očajnički nastojala zaustaviti srpsku ofenzivu. Boban je nešto pripovijedao o osnivanju hrvatske općine Usora kako bi Hrvati u tom području bili »svoji gospodari«, na što ga je Stanka upitala:
- Hoćete li to praviti geto?
- Ako mene balije budu i dalje zajebavali za Usoru, ja ću Srbima dati koridor!
- Tko si ti i tko ti daje pravo da nekome nešto daješ?! - uzrujala se Stanka. - Ti možeš davati samo što

Sto sedma brigada HV bila je vrlo dobra, uvježbana i snažna postrojba Operativne zone Osijek. Od 3. siječnja 1992, kad je u Sarajevu potpisano tzv. trajno primirje, nalazila se u obrambenom rasporedu u zoni sela Nard uz Dravu do granice s Mađarskom. Njene snage u veličini otprilike jedne bojne držale su otprije i dio teritorija u Baranji, s tim što su se te posade zbog teških uvjeta mijenjale svakih 12 ili 24 sata. S dolaskom proljeća njihovi su se rovovi i skloništa na lijevoj obali Drave počeli puniti vodom.

Staro je i međunarodno priznato vojno pravilo da se i za primirja tolerira popravljanje taktičkog položaja neke postrojbe, no zapovjednici su, držim, imali na umu i osvajanje tzv. Baranjskoga trokuta izbijanjem na crtu Nard - Jagodnjak - Petkovac. Time bi se

Kao glavni inspektor obrane ocijenio sam u prosincu 1991. da je najveća kriza naše obrane na relaciji Ston-Dubrovnik i Ston-Hutovo. Zapovjednik tog sektora bio je pukovnik Luka Džanko, koji je netom zamijenio osebujnoga Matu Šarliju Daidžu, o kojemu je Šuškov krug stvarao famu kao o čovjeku velikih mogućnosti.

Neko vrijeme po dolasku u Hrvatsku on se predstavljao »iskusnim hrvatskim časnikom iz Drugoga svjetskog rata«, jednim od onih »spasitelja« čiji su povratak bučno najavljivali Šuškovi ljudi, no to nije bilo točno. Stariji Dubrovčani su ga se sjećali, a i moja je supruga poznavala tu obitelj. Daidža, pravim imenom Nijaz Batlak, rođen je 1925. u Cavtatu i odrastao je na Zvekovici, u Konavlima, gdje mu je otac radio na željeznici. Brat mu je bio u ustašama, ali ne i on. Poslije rata

Posebna priča u slučaju tzv. specijalnih postrojbi bila je brigada Zrinski - Frankopan. Baza joj je bila u centru za obuku u Kumrovcu, zapovjednik sâm Ante Roso, a formalno se dijelila na bojnu Zrinski pod zapovjedništvom pukovnika Milenka Filipovića, sastavljenu isključivo od mladih ljudi bez dana provedena na bojištu i uvježbavanih punih šest mjeseci, od jeseni 1991. do proljeća 1992, te bojnu Frankopan pod zapovjedništvom pukovnika Ilije Tota, sastavljenu uglavnom od boraca s ratnim iskustvom sa svih bojišta.

Ilija Tot osoba je koju treba izdvojiti iz skupine legionara što su u tijeku 1991. pristigli u Hrvatsku. Bio je pravi vojnik, najobrazovaniji i najsposobniji među njima, i jedini sa časničkim činom; u Hrvatsku je došao kao kapetan. On i dvojica njegovih prijatelja, stranaca, jedini su u Legiji stranaca, osim borbenih rezultata,

Otkad sam na zasjedanju Sabora 24. kolovoza izabran za ministra obrane, odlučno sam držao da Hrvatska - prema Ustavu i Zakonu o obrani - ima pravo na vlastitu oružanu silu koja se zove Teritorijalna obrana Republike Hrvatske. Ma što o tome mislio upravljački vrh JNA i bez obzira na to što joj je on u svibnju 1990. protuustavno oduzeo oružje, TO je kao republička vojska bila i ostala neotuđivo pravo Hrvatske, kako u organiziranju i naoružavanju, tako i u pogledu upravljanja i zapovijedanja. Ta se vojska može i drugačije nazvati, ali kako je u Ustavu od 22. prosinca 1990. zadržan termin TORH, nema razloga da se hrvatska vojska ne razvija legalno pod tim nazivom.

Stoga sam odlučno ustao protiv bilo kakvih vojnih formacija koje ne bi bile pod jedinstvenim zapovijedanjem

Nakon mučnog razgovora s predsjednikom Tuđmanom uvečer 29. srpnja 1991. pošao sam obilaznim putem u Zapovjedništvo ZNG na Tuškancu 36 i naišao na tenisko igralište. Predsjednik je već bio ondje, spreman za igru. Atmosfera kao da će biti sto godina mira, kao da je država apsolutno sigurna!? Poslije sam doznao da se te večeri igrao pravi turnir, pa preferans do zore.

Što sam podrobnije analizirao kako su gotovo sva skladišta JNA u Sloveniji osvojena bez sukoba ili uz kratku borbu, to sam bio uvjereniji da i mi situaciju možemo preokrenuti u svoju korist, čak lakše nego Slovenci. Osvojenim oružjem razvili bismo sve 32 brigade hrvatske vojske i nekoliko brigada rodovskih jedinica, što je s već postojećim snagama ZNG, pričuvne policije i samostalnih bojni više od 130.000 vojnika kopnenih snaga, te