savjest KOLUMNE

Boris Vujčić piše za Jutarnji: Niti jedna zemlja koja je do sada ušla u EU nije imala toliko malo vremena za toliko puno posla kao Hrvatska

Otac moderne ekonomije Paul Samuelson jednom je prilikom dao savjet ekonomistima: “Nikada ne predviđajte budućnost! A ako baš morate, činite to što češće”. Toliko o pouzdanosti prognoza. Kako će, dakle, Hrvatska izgledati za tri godine?

Iz današnje perspektive gledajući, lako je moguće da se za tri godine u Hrvatskoj naizgled neće promijeniti puno, a da će se, u stvari, dogoditi velike promjene. Kako je to moguće? Prvo, za zemlju koja je u proteklih 15 godina prošla toliko toga, od stjecanja neovisnosti i Domovinskog rata do uspostavljanja demokratskog uređenja i gospodarske tranzicije, osjećaj za dramatičnost promjena i njihovu povijesnu dimenziju mora da

Vratili smo samopouzdanje i vjeru u sebe, podigli prag tolerancije i međusobnog uvažavanja. Zauzimamo se za kulturu dijaloga i poštivanje drugih i drukčijih. Hrvatska više nije ista kao prije dvije godine.
 

Pokrenuli smo Hrvatsku. U prve dvije godine mandata ubrzali smo približavanje Hrvatske Europskoj uniji. U kratkom razdoblju Hrvatska je prešla put od dobivanja avisa, preko dobivanja statusa kandidata za članstvo i usvajanja pregovaračkog okvira, do započinjanja pregovora s Europskom unijom.
 

Poboljšana je ulagačka klima u Hrvatsku i u svrhu daljnjeg poboljšanja i smanjivanja troškova poslovanja nastavljamo s uklanjanjem svih administrativnih barijera. Otvorili smo servis HITRO.HR, servis Vlade Republike Hrvatske za ubrzanu komunikaciju građana i poslovnih subjekata s državnom upravom. Na jednom mjestu građani mogu dobiti sve informacije i obaviti većinu potrebnih radnji za osnivanje trgovačkog društva i otvaranje obrta.

Vatche Arslanian, Armenac iz Kanade, ubijen je ovog tjedna u Bagdadu, dok je vozio auto s oznakama Crvenoga križa. Na humanitarni rad potaknule su ga izbjeglice s Kosova, koji su došli u Oromocto 1999., gdje je tada bio dogradonačelnik. Priključio se Crvenom križu 2000. Od srpnja 2001. vodio je opskrbljivanje pitkom vodom za sedam glavnih bolnica u Bagdadu. Dnevno su dijelili po 22.000 vrećica pitke vode. Da je otišao, mnogo ljudi bi stradalo.
Ostao je - rodio se u Armeniji, došao u Kanadu, humanitarno aktivirao pomažući izbjeglicama s Kosova, stigao u Irak. Vatche Arslanian imao je 48 godina kad je ubijen noseći vodu pacijentima u bolnicu. Ostavio je poruku »Najveće zadovoljstvo je pomagati ljudima. To je ono što pokreće srce.«
 

Na SARS je prvi upozorio svijet dr. Carlo Urbani. Podlegao

U grčkoj drami izbor je neizbježan i nemoguć. Orest mora osvetiti oca, a da bi osvetio oca, mora ubiti majku. Otac ne smije ostati neosvećen. Majku se ne smije ubiti. Na simboličkoj razini: ne djelovati je nedopustivo, djelovati je grješno. Samo je Atena mogla razriješiti taj prijepor. Atena ne bdije nad našim današnjim svijetom. A nedjelovanje je i dalje nedopustivo, a djelovanje se čini jednako griješnim.
 

Na TV dnevniku gledam ukop žrtava Srebrenice. Dugi niz otvorenih raka. Stotine, stotine raka. Žena što je izgubila muža i dva sina. Muža ukapa. Željela bi kaže i sinove. Samo još to želi. A ne zna gdje su im tijela. Onda, u arhivskom kadru Ratko Mladić poletno i samouvjereno nešto zapovijeda. U drugom kadru Ivanić iz Republike Srpske. Očekivalo se, kaže spiker, da će

U prvim danima 1992, kad je prema svim procjenama bilo moguće pobjedonosno okončati rat, agresoru je potpisivanjem tzv. trajnog primirja ostavljeno da se oporavi, a ministar Šušak pokreće veliku demobilizaciju Hrvatske vojske i njenu intenzivnu politizaciju. Dovršava se istjerivanje profesionalnih časnika, koji su bili samo ratna potreba, a visoke činove dobivaju stranački podobni »naši ljudi« bez ikakva, ili s ograničenim vojnim znanjem. Na samom kraju godine umirovljen sam i ja zajedno s 23 generala i brigadira koji su podnijeli najveći teret obrane; mjesec dana ranije dužnosti je razriješen i načelnik GSHV general Tus.
Sve je bilo spremno za pretvaranje HV u stranačku vojsku i njenu protuustavnu upotrebu u BiH. Ondje gotovo potpuno prestaju neprijateljstva između HV-a i HVO-a, s jedne strane, i srpske vojske s druge strane. Štoviše, počela je

Obrambeni planovi i prijedlozi Ministarstva obrane i mene osobno imali su kontinuiranu, odlučnu i eksplicitnu potporu samo Stjepana Mesića, te od prilike do prilike, uvijenije, Franje Gregurića, Milana Ramljaka i Josipa Manolića. (Naravno, kada je najzad počelo osvajanje vojarni i preuzimanje ratne tehnike JNA, sudionici tih akcija imali su svu potporu Glavnog stožera HV, osnovanoga 21. rujna, i postupali su po njegovim zapovijedima.)

S druge strane, veoma je indikativno da na svim tim sjednicama i sastancima nitko nikad nije izrijekom kazao nešto p r o t i v mojih prijedloga, iznio neki protuargument ili dao eksplicitnu potporu predsjedniku Tuđmanu kada ih je odbijao ili ismijavao. On je j e d i n i bio uvijek i otvoreno protiv, a svi ostali su bilo šutjeli, bilo izgovarali

Iako je u Oružanim snagama SFRJ oduvijek vladao doktrinarni stav da je ljudski faktor najvažniji i presudan u odnosu na druga tri faktora oružane borbe, ideološki zaslijepljeni i predrasudama zarobljeni upravljački vrh JNA to je u ključnom trenutku previdio i pomislio da će sve riješiti tenkovi, a ne ljudi, njihova motivacija, politička volja, borbeni moral i sposobnost.

Simbol te njihove odvojenosti od stvarnosti jest strogo povjerljiva informacija u kojoj očajno Zapovjedništvo 14. (ljubljanskoga) korpusa 8. srpnja 1991. pita SSNO »da li su savezni organi vodili računa prilikom donošenja odluke o angažovanju JNA na ovakav način da pretežan dio starješina živi dugo na ovoj teritoriji i da su ovdje zasnovali svoje porodice (ova situacija je proizvela mnoge porodične traume i tragedije)«.

Naime, upravljački vrh JNA bio je posve zanemario element konkretne